Festival vipovaca, american kokica ali i sjajnih celuloida

Nije jednostavno svake godine organizovati i održati festival ovakvog tipa u ovakvoj sredini. Kvalitetan odabir filmova koji stižu iz cijelog svijeta je nešto čime se ovaj festival uvijek mogao i još može pohvaliti. I veliki i kvalitetan izbor filmova je ono što ima svoj kontinuitet od početka festivala pa do danas

Piše: Amir Telibečirović

Za prvog Sarajevo Film Festivala još se razmišljalo o svakodnevnim porcijama granata i snajperskih metaka. Ponekad se išlo na filmske projekcije kroz improvizovane prolaze i otvore u zidovima, iz sigurnosnih razloga, već rutinski određenih u prethodne tri godine života pod artiljerijskom opsadom. Oni koji su stanovali dalje od područja opštine Centar, gdje se festival i održavao, nerijetko su dolazili pješke, uz veći broj ratnih prepreka koje je trebalo izbjeći nego što su ih imali posjetioci sa područja Centra i Starog Grada.

Tragikomična izvještačenost

To je, dakle, bilo vrijeme famozne želje za preživljavanjem u Sarajevu, pa makar i običnim gledanjem filmova u kinu ili odlascima na pop i rock koncerte u relativno bezbjednim prostorima. Dejtonski nesporazum nije završio ali je zato prekinuo rat, pa se poslijeratni festival nije pamtio po izbjegavanju puščanih hitaca, projektila i vojne obaveze, nego po hladnim vjetrovima i povremenim kišama. Tada se u otvoreno kino Metalac, između Prve gimnazije i Akademije scenskih umjetnosti, išlo na večernje projekcije sa vrećama za spavanje, ali ne da bi se spavalo u njima, nego da bi se njima zagrijalo po dvoje ili troje ljudi odjednom. Vjetrovi su po smjerovima kretanja, jačini puhanja i naročito hladnoći, više odgovarali padinama Bjelašnice nego centru Sarajeva. Naravno, pamtile su se te večernje projekcije i po kvalitetnim filmovima, opuštenoj atmosferi, ne samo po iznenadnim vjetrovima. Ono što je bilo zajedničko ratnom i prvim poslijeratnim festivalima, jeste entuzijazam i relativna spontanost, kako među organizatorima festivala i njihovim gostima, tako i među publikom.
Godina za godinom, festival za festivalom, i specifična sarajevska opuštenost kao da je počela iščezavati, a na njeno mjesto je stizala neuobičajena izvještačenost. Dio publike je počeo odlaziti na festival ponajviše iz furke, i da bi bili viđeni među jednom tragikomičnom kategorijom osoba, onom koja se sve više hrani kompleksima novih generacija Sarajlija, ovisnih o posljedicama informatičke revolucije, kategorijom koja se ukratko i pomalo prijeteći zove jednostavno - VIP. Puno ljudi na ovim prostorima je usvojilo taj pojam a da se nisu usudili pitati nekoga šta zapravo znači ta riječ, iz straha da oni koje su upitali ne bi počeli na njima liječiti svoje komplekse tako što bi im se rugali zbog istog pitanja. Čuli su tu riječ i na mnogim američkim filmovima, pa su valjda smatrali da je prirodno da se ona počne vrtiti i kod nas. Svejedno, prije ili kasnije neko se morao upitati šta znači ta skraćenica, na šta bi dobili jednostavan anglosaksonski odgovor – Very Important Persons, ili u prijevodu Vrlo Važne Osobe.

Znači, na engleska skraćenica V.I.P a na našem bi onda bila V.V.O., naravno ako bi se neko usudio da koristi prevedenu varijantu. Značenje zvuči kao da je nastalo u radionici Montipajtonovaca, dovoljno blentavo i dovoljno diskriminatorno istovremeno. Posjetioci kino dvorana, ili pozorišta, prilikom raznih premijera imali su priliku da vide čudnu klasnu segregaciju na takozvane vipovce, kako ih još zovu, dakle vrlo važne osobe, i na sve ostale, odnosno manje važne ili nevažne osobe. Jedan dio dvorane ili sjedišta bi nosio ne oznaku rezervacije, nego neki papir ili tablicu sa tri moćna slova. U očima starijih Sarajlija, VIP je mogao samo značiti nešto poput - Vrlo Iritantne Pojave, na primjer.

Neprirodni crveni ćilim

Znajući da je u Sarajevu teško biti zvijezda na ulici, mnoge slavne osobe bi se prilagodile tom nepisanom pravilu i na taj način postajali bi lakše prihvaćeni među ''manje važnim osobama'' ili lipovcima (less important persons). Ali, hajde to i nekako. Problem je sa evolucijom takvog stanja. Skupa sa vipovcima i osjećajem za VIP, SFF uskoro uvodi i crveni tepih ispred Narodnog pozorišta, uvodi neprirodni glamur i kič. Tu je već i uniformisani službenik koji sa umjetnim osmijehom trpi ljetnu vrućinu u kičastoj livreji i otvara automobilska vrata slavnim glumcima, holivudskim zvijezdama i ostalim iz svijeta vrlo važnih, odnosno vipovaca. Nije sporno, slavne filmske i muzičke zvijezde će najvjerovatnije i dalje dolaziti u Sarajevo, i zbog SFF-a i zbog drugih stvari, ali su oni dolazili i prije bespotrebnog crvenog tepiha i zakrčenja saobraćaja u ionako uskim ulicama u centru grada i u ljetnoj špici.

Oni bi vjerovatno stekli lijep utisak i o festivalu i o gradu i bez tog tepiha uz prateću izvještačenost u atmosferi. Oni imaju takve tepihe na Kanskom festivalu i mnogim drugim sličnim manifestacijama. Oni u Sarajevu imaju toliko toga originalnog i novog za vidjeti, čuti, probati i osjetiti, što nemaju na drugim mjestima i drugim festivalima. Zašto sarajevski festival ne bi ostao sarajevski, umjesto da bude pomalo smiješna kopija festivala u Kanu, Roterdamu, Edinburgu i drugdje?
Ako su u socijalizmu djecu izvodili iz škola da bi išli na javne proslave komunističkih praznika, bilo bi paradoksalno da ih danas izvode pred zaštitnu ogradu uz rub crvenog tepiha samo da bi se stekao utisak o brojnosti zainteresovanih za sve te slavne persone koje će prošetati tepihom i dotaći rukom prste i dlanove sarajevskih pionira koji sa strane pružaju svoje ruke prema jednodnevnom spasiocu sa filma.

Košpice ili kokice?

Sa druge strane, sarajevski festival ipak ima svojih dosta pozitivnih učinaka u promovisanju samoga grada u svijetu umjetnosti i glamura, pa čak i politike, jer, to je sve uvezano danas. Bez obzira na određeni gubitak originalnosti i nedostatak friških ideja pri organizaciji festivala, u zemlji kakva je BiH, uzevši u obzir i kritičnu ekonomiju i papanluk koji dominira u ovdašnjoj javnosti, političkoj, estradnoj, filmskoj, televizijskoj kulturnoj i nekulturnoj, ovakav festival je ipak pozitivna pojava. Nije jednostavno svake godine organizovati i održati festival ovakvog tipa u ovakvoj sredini. Kvalitetan odabir filmova koji stižu iz cijelog svijeta je nešto čime se ovaj festival uvijek mogao i još može pohvaliti. I veliki i kvalitetan izbor filmova je ono što ima svoj kontinuitet od početka festivala pa do danas. Trud organizatora je evidentan i u manjim novitetima. Naprimjer, za ovogodišnji SFF predviđena je prva svjetska premijera rumunskog filma, pa onda prvi put grčki film u takmičarskom dijelu, te još više filmova i filmadžija iz regiona. A kao podrška bh. kinematografiji, očekuje se projekcija pet filmova iz BiH. Sve to laiku sa strane može djelovati kao sitni tehnički detalj koji ga ne bi trebao zanimati, ali to su stvari koje znače nekome ko će poslije pamtiti SFF po dobrome, i zbog čega će doći i do razmjene pozitivne energije, na ovaj ili onaj način.

A lokalna filmska publika (neovisno od festivalske atmosfere) bi mogla malo obratiti pažnju na osobu koja ispred kino dvorana prodaje košpice u papirnom fišeku, i to vrlo jeftino. Taj čovjek je demobilisani pripadnik nekadašnjih branilaca Sarajeva. Kažu da je bio i ranjen, te da navodno ima određeni stepen invalidnosti. On je možda jedan od onih bez čijeg skakanja po rovovima početkom devedesetih nove generacije kino posjetilaca ne bi mogle opušteno čekati pred kino dvoranama, kupujući pečene kokice da ih se gricka uz film, samo zato što se kokice uz filmove jedu u Americi. Po tradiciji na ovim prostorima najčešće su se grickale košpice i kikiriki. Današnja omladina zna da se američki pasoš ne dobija slijepim imitiranjem američkih tekovina savremenog života. Ali, također znaju (valjda) da ljudskost postoji i u Americi kao i kod nas, samo se drugačije manifestuje i zove.

Kao da to nije dovoljno, osim što su skuplje, kokice se (barem u kinu Meeting Point) peku u automatu i onda poslužuju u kartonskom fišeku na kome piše American. Što je previše previše je, čak i za patetične imitatore kojima se iskompleksiranost povećava sa prvim, ali i svakim novim zalogajem.

TAKMIČARSKI PROGRAM – IGRANI FILM

KAO PRVO, FELICIA / FELICIA, INAINTE DE TOATE - (debitantski film)
Rumunija/Francuska/Hrvatska/Belgija, 2009, 35 mm, kolor, 120 min.
Režija i scenarij: Răzvan Rădulescu, Melissa de Raaf
Uloge: Ozana Oancea, Vasile Mentzel, Ileana Cernat, Adina Andrei, Serban Georgevici

SLOVENKA
Slovenija/Njemačka/Srbija/Hrvatska/Bosna i Hercegovina, 2009, 35 mm, kolor, 87 min.
Režija: Damjan Kozole
Scenarij: Ognjen Sviličić, Matevž Luzar, Damjan Kozole
Uloge: Nina Ivanišin, Peter Musevski, Primož Pirnat, Maruša Kink, Uroš Fürst

CRNCI - (debitantski film)
Hrvatska, 2009, 35 mm, kolor, 78 min.
Režija i scenarij: Goran Dević, Zvonimir Jurić
Uloge: Ivo Gregurević, Emir Hadžihafizbegović, Rakan Rushaidat, Franjo Dijak, Krešimir Mikić, Nikša Butijer, Stjepan Pete

JESEN U MOJOJ ULICI - (debitantski film)
Srbija, 2009, HD CAM (HDTV), kolor, 75 min.
Režija i scenarij: Miloš Pušić
Uloge: Filip Đurić, Nikola Spasojević, Milica Trifunović, Boris Isaković, Jasna Đuričić

KENJAC
Hrvatska/Bosna i Hercegovina, 2009, 35 mm, kolor, 90 min.
Režija i scenarij: Antonio Nuić
Uloge: Nebojša Glogovac, Nataša Janjić, Ljubomir Kiki Kapor, Tonko Lonza, Emir Hadžihafizbegović

PRIJENOS / ADÁS
Mađarska, 2009, 35 mm, kolor, 90 min.
Režija: Roland Vranik
Scenarij: Roland Vranik, András Barta
Uloge: Károly Hajduk, Zoltán Rátóti, Sándor Terhes, Kata Wéber, Éva Kerekes, Hanna Becker, Boróka Kóródi, Szabolcs Thuróczy, Ferenc Lengyel

ISTOČNI KOMADI / EASTERN PLAYS - (debitantski film)
Bugarska/Švedska, 2009, 35 mm, kolor, 89 min.
Režija i scenarij: Kamen Kalev
Uloge: Hristo Hristov, Ovanes Torosian, Saadet Isil Aksoy, Nikolina Lancheva, Ivan Nalbantov, Krasimira Demireva

LJUDI NA MOSTU / KÖPRÜDEKILER - (debitantski film)
Turska/Njemačka/Holandija, 2009, 35 mm, kolor, 87 min.
Režija i scenarij: Asli Özge
Uloge: Fikret Portakal, Murat Tokgöz, Umut Ilker, Cemile Ilker

OČNJAK / KYNODONTAS
Grčka, 2009, 35 mm, kolor, 96 min.
Režija: Yorgos Lanthimos
Scenarij: Yorgos Lanthimos, Efthimis Filippou
Uloge: Christos Stergioglou, Michele Valley, Aggeliki Papoulia, Mary Tsoni, Christos Passalis, Anna Kalaitzidou

ORDINARY PEOPLE - (debitantski film)
Srbija/Francuska/Švicarska, 2009, 35 mm, kolor, 79 min.
Režija i scenarij: Vladimir Perišić
Uloge: Relja Popović, Boris Isaković, Miroslav Stevanović

Cijeli tekst možete pročitati u magazinu START BiH ili pretplatom na elektronsko izdanje.