Putopis: Motovun- Montana

Kameno remek-djelo divova hedonista

Manjeg grada a s više kamenih građevina nadaleko nema. Pošto običan svijet, i onaj u Hrvatskoj, ne voli egzaktnu nauku, radije će reći da su, umjesto ljudi, Motovun izgradili ogromni divovi koji su nekada naseljavali Istru. U tome im je čak pomogao i Vladimir Nazor napisavši Velog Jožu. U Motovunu će vas uvjeravati da ste bez konzumacije tartufa u krevetu obična ništica, a bez vina osoba koja ne zna šta su ovozemljska dženetska vrata. A sve to namjerno rade kako bi sakrili činjenicu da se nalaze u Istri, a nemaju more

Piše i slika: Ekrem Tinjak

Tr: Nazor je pisao o motovunskom divu po imenu Veli Jože (tako se i knjiga zove), koji je bio toliko velik i jak da je golim rukama mogao zatresti zvonik motovunske crkve
Okreneš se lijevo, pa desno – nema mora! Negdje na horizontu kao da se nazire. Krajnje je neobično biti u Istri, a ne biti na obali mora. I to u jeku turističke sezone.

Pa šta se onda ima vidjeti, pitat će zlobnici? Motovun! Upravo tako, mjesto gdje se održava čuveni Motovunski filmski festival. Ali, o festivalu kasnije.
Motovun je sav od kamena. Na kamenu, kao malo gdje, uklesani su natpisi. Na latinskom, italijanskom, hrvatskom... Slično počinju: Ovu je zgradu...
Može se samo pretpostaviti kako li Motovun, smješten na vrh brda visokog oko 200 metara, vole obići historičari, arhelozi, antroplozi... Ali običan svijet više voli legende negoli egzaktnu nauku. Zato priče o Motovunu kao da su iskočile iz Andersonovih bajki.

Zvonar Veli Jože

Tako jedna stara legenda govori kako su nekada davno u dolini rijeke Mirne živjeli divovi. Baš su bili golemi, jer priča kaže kako su gradeći gradove na brežuljcima, nad rijekom Mirnom, jedan drugom iz ruke u ruku dodavali alat i veliko kamenje. I tako, u tom svom neimarskom hedonizmu i zanosu izgradiše i Motovun.

Čak i onda kada su se obični ljudi počeli naseljavati Istru, tako protjeravajući divove, priča o njima nije nestala, ni prestala. Ozbiljan je pisac pisao o tome. I to Vladimir Nazor, kojeg su prije 20-ak godina, kao i sve velikane socijalističke revolucije, svi zvali: sin naših naroda i narodnosti. Nazor je pisao o motovunskom divu po imenu Veli Jože (tako se i knjiga zove), koji je bio toliko velik i jak da je golim rukama mogao zatresti zvonik motovunske crkve. Nisu Motovunci zaboravili Nazora, pa su mu isklesali ploču zahvale ispod gradskih zidina.
Zvonik je sagrađen u 13.stoljeću i danas se ponosno izdiže iznad okoline i najviša je tačka Motovuna. Nije zvonik služio samo za poziv na molitvu ili da ga Jože u svojoj srdžbi drmusa, već je bio i branič-kula. Svakome je to jasno kada se popenje na njegov vrh. U radijusu od 10 kilometara crv se ne može pomjeriti a da se s kule to ne vidi.

Uz zvonik smještena je župna crkva Sv. Stjepana. Ona dominira središnjim motovunskim trgom. Sagrađana je u 17. stoljeću i unutar nje je zavidna umjetnička vrijednost: mramorni oltar, krstionica, pričesna ograda... Graditeljsko naslijeđe, kažu turistički prospekti, ostavilo je i gradska vrata s kulom, renesansnu gradsku palaču, gradsku ložu, manje crkvice Madonna dei Servi i Madonna delle porte, srednjovjekovni raspored ulica, gradske cisterne i mnoge grbove na pročeljima zgrada.
Ali, da ostavimo historiju po strani. U Motovunu, ne računajući okolna mjestašca, danas živi tek oko 400 stanovnika. I da nije malobrojnih turista koji se vrzmaju njegovim ulicama, te uposlenika u restoranima i kafanama, čovjek bi se zakleo da je mjesto prazno, da ga je možda poharala, ne daj Bože, kakva bolest.

- A da dođeš zimi – kaže Toni Đermadi i nastavlja: -Vidio bi da je to jedna pustoš. Jedna jadna pustoš. Sada se nešto i miče.
Đermadi je drvorezbar. Čini se vješt. Dok dlijetom i čekićem rezbari motovunsku prepoznatljivost, priča da se ovo mjesto može slikati kroz historiju, kroz vina crna i bijela, kroz tartufe crne i bijele, kroz priču o već spomenutom Velom Joži... A Motovunski filmski festival?
- To nije F od Festivala. Pa 90 posto posjetitelja dođe ovdje da se napije. Deset posto ih dođe gledati film, a ostali na tulum, ružan i prljav – zgražava se Đermadi.

Da se pijanči na Festivalu, pijanči se. Potvrđuje to i Ognjen Brborović, koji je u nekoliko navrata bio zvanični doktor festivala.
- Naiđem ujutro u pet, a ono maloljetnici leže na pločniku. Zadignem jednom glavu, vidim pijan je. I tako sve od jednog do drugog. Samo ih sklonim da ih ko ne pogazi  – objašnjava Ognjen.
On se ne slaže da Festival nije ni F od festivala. Ali, slaže se da je Motovun jedno prekrasno, malo mjesto, u kojem čovjek može uteći od pritisaka i tegoba suvremenog čovjeka.
- Mjesto je to gdje se od tišine ne može ni spavati - kaže Ognjen.

Istrijan Alija

Svaki natpis novijeg datuma na motovunskim zgradama i javnim ustanovama je dvojezičan: hrvatski i italijanski. Pa, onako kao pravi laik, autor teksta je zaključio, da je prezime drvorezbara Đermadija, nekako italijansko...
- Ma ne. To je mađarsko prezime. A moji su doselili iz Varaždina – objašnjavao Toni svoje porijeklo.
I drugi pokušaj pronalaska totalno domicilnog stanovnika bio je neuspješan. Simpatični brko, 60-ih godina, koji je dokono provodio vrijeme u blizini gradskog parkinga, pričao je o recesiji. Kukao je kako ni gostiju više nema kao nekada. Objasnio je da ni lov na tartufe više nije tako unosan kao nekada. Obznanio je da cijena jednog kilograma crnog tartufa iznosi oko 300 eura, a bijeli može dostići cijenu i do hiljadu eura. U penziji je i dosadno mu je.

- Ja sam Alija Šljivić, rođen u Banja Luci – predstavio se na kraju. 
Ukratko je objasnio svoj slučaj:
- Radio sam prije rata ovdje. Oženio se. I ostao – kaže Šljivić.
Ognjen Brborović otkida dio motovunske historije, tako što kaže da su 1956. godine, stanovnici talijanskog porijekla, konačno shvatili da Istra neće nigdje iz Jugoslavije. Zato ih je većina otišla svojoj matici. U Motovunu, kao i u cijeloj Istru, novi život su našli nekadašnji stanovnici Varaždina, Karlovca, Osijeka,...pa i nekolicina žitelja iz Bosne i Hercegovine. Stoga nimalo ne čudi što motovunsku mušku klapu, kao dirigent predvodi Aida Vidan, niti što su zapaženi glasovi unutar klape Senad Pergar, kao drugi tenor, i Benjamin Pahović, kao bas.

Tartufi i vino

Svud okolo Motovuna su vinogradi. Restorani su krcati vinskim proizvodima. Prepoznatljivim: istarska malvazija i muškat; uspijevaju i chardonnay, pinot bijeli i sivi, a udomaćio se i merlot. Ugovoriti degustaciju vina je pet minuta posla. Fino dođu enolog i uposlenik vinarije, donesu nekoliko vrsta vina, objasne prisutnima šta to piju, istaknu da je to rajsko piće, i poslije lagane muzike i večere rasprodaju proizvod. Neko kupi flašu, neko dvije, neko i više.

Oko vinograda su motovunske šume na kojima bi pozavidio i Robin Hood. U njima se skriva tartuf, kojeg stanovnici traže uz pomoć pasa. Gastronomi se, veličaju zaljubljenici u tartufe, još ne mogu složiti je li tartuf hrana ili začin. Ali se slažu da je najčuveniji afrodizijak intenzivnog i neponovljivog mirisa i da je bez toga čovjek u krevetu ravan ništici. Za zaljubljenike, tartuf je enigma i slast, pa tvrde da kada se na njega navikne, ostaje se njegov vječni poklonik, ovisnik, baš kao i o svakome grijehu.
Ali, za one što ga prvi put kušaju i nije to baš tako pjesnički ugodno ni slasno. Crnogorac, posjetitelj u Motovunu Vladan Đekić ima svoje mišljenje o tartufu.

- Kada bi mi u bašči rastao, imao bih osjećaj da imam benzinsku pumpu ispred vrata - kaže Đekić.
Ali, tartuf je istarski brend i to je činjenica. Nema,čini se, proizvoda da nije sa tartufom: rakija s tartufom, med s tartufom, sir s tartufom... Njemu u čast, tokom cijelog mjeseca oktobra, u cijeloj dolini Mirne - u Oprtlju, Istarskim Toplicama, Gradinju, i Motovunu - održava se svečanost Dani tartufa. Jede se, druži se, trguje se, pjeva se...
Noć u Motovunu je posve neobična. Sve je isto: mediteransko, toplo, gastronomski ugodno, ali nema daška vjetra što unosi slani miris u nosnice. Okreneš se desno, pa onda lijevo – nigdje mora.
I teško je objasniti kada neko pita: Gdje si bio?
Nastavak razgovora je logičan:    
- U Motovunu.
- Gdje ti je to?
- U Istri.
- Aha, na moru.

Film, rog i samanj

Međunarodni Motovunski filmski festival, utemeljen 1999. godine, početkom augusta okuplja i do dvadeset hiljada ljubitelja filma. Filmovi se prikazuju na svim mogućim i nemogućim mjestima, trgovima, hotelskim terasma, kafanskim terasama... Pored toga, Motovun je tokom godine pun tradicionalnih narodnih manifestacija. Bacanje roga je neobična igra koja pada na čistu srijedu. E, muškarci tada bacaju, takmičeći se, drvene palice, bačuke, što bliže volujskom rogu. Igra počinje na vrhu, a završava na dnu Motovuna. Treba još spomenuti i Motuvinski samanj, narodnu svetkovinu kojom se obilježava godišnjica posvećenja motovunske župne crkve Sv. Stjepan.

Za kondiciju 1.052 stepenice

Motovun je, kažu knjige, drevni istarski akropolski gradić smješten na vrhu 277 metara visokog brijega, čiji današnji izgled potječe još iz srednjeg vijeka, tačnije iz 12. i 13. stoljeća. Do vrha motovunskog brijega, do njegovog venecijanskog gradskog trga, vodi najduže istarsko stepenište s 1.052 stepenice.

Zmajeva brazda

Ako bi se pitali New Age naučnici, Motovun je čudo. Prema novijim istraživanjima spomenutih naučnika, svoju ključnu poziciju ovaj gradić duguje svom položaju koji se, zamislite, nalazi na raskrižju Zemljinih energetskih meridijana odnosno takozvanih Zmajevih brazdi. Ti meridijani, utvrdili su moderni naučnici, krajolikom pronose pozitivnu, životnu energiju Zemlje, a na mjestu gdje se takve brazde sijeku, kao što je u Motovunu slučaj, nastaje snažan izvor pozitivne energije, dišni otvor planeta Zemlje. Takav energetski naboj na čovjeka djeluje opuštajuće i smirujuće, povećava mu koncentraciju i duhovnost, odmara i okrepljuje, pogoduje meditaciji, razvija kreativnost i toleranciju. Možda je i to, zaključuju sljedbenici ove teorije, razlog mnogim motovunskim okupljanjima i kreativnim druženjima ljudi iz cijeloga svijeta. Ni Semir Osmanagić ovako nešto ne bi mogao smisliti.

Cijeli tekst možete pročitati u magazinu START BiH ili pretplatom na elektronsko izdanje.

DOWNLOAD specijalni prilog o prostornom uređenju