Amel Mekić, osvajač (još jedne) medalje na Mediteranskim igrama

Da sam Francuz bio bih heroj

Zahvaljujući Olimpijskom komitetu BiH, koji je napokon postao ono što treba biti, kreator i realizator strategije i razvoja sporta u BiH, mi smo stvarno izgledali kao reprezentativna grupa sportista, koja je imala opremu, uniformisna odijela, raspored...

Razgovor sa Amelom Mekićem, džudistom svjetskog ranga i rejtinga, obavili smo dan nakon njegovog povratka sa Mediteranskih igara u Pescari i Univerzijade u Beogradu. Čuli smo da je imao uspjeha (bh. sportski mediji kao da su željeli sakriti šta se tamo dešava), pa smo požurili po informaciju iz prve ruke. Amel se, na našu ocjenu novinarskog angažmana oko ovih igara, odmah usmjerio ka istom cilju:  

- Naši sportski novinari loše utiču na sportiste, kao i na njihove rezultate, ali i prezentaciju našeg sporta uopće. Stvaraju veliki pritisak, ne samo u mom sportu već generalno. U fudbalu naprimjer, nakon nekoliko dobrih igara najavljuju senzacionalne uspjehe, stvaraju lažnu euforiju, mada smo mi skoro uvijek autsajderi. A ne prate, recimo, jednu Univerzijadu, Mediteranske igre... Naša nacija je generalno krenula stranputicom i umjesto da se od uspješnih sportista prave nacionalni heroji, uzori mladima, kod nas je kontra...

Kod nas su kriminalci uzori?

- Ne bih o tome. O sportu bih. Mediji bi uspješnim i talentiranim sportistima trebali i pomoći tako što bi prateći njihov rad privukli sponzore, jer od države i njene pomoći očito nema ništa. Evo, naprimjer, Vijeće ministara BiH je uvelo takvu proceduru zbog koje najbolji sportisti od države za ovu godinu nisu, niti će dobiti jednu jedinu marke. Kao da nam žele otežati situaciju, a ne podržati nas. Da ne kažem šta gore...

Zar ne postoji Zakon o sportu koji bi to regulisao?
- On je mrtvo slovo na papiru, a i donesen je 1. aprila, izgleda stvarno kao prvoaprilska šala.

Koliko je bh. sportista učestvovalo na MI u Pescari?

- Bilo nas je 86, dosad najviše, i osvojili smo osam medalja. Zahvaljujući Olimpijskom komitetu BiH, koji je napokon postao ono što treba biti, kreator i realizator strategije i razvoja sporta u BiH, mi smo stvarno izgledali kao reprezentativna grupa sportista, koja je imala opremu, uniformisna odijela, raspored... Ovaj put su nas rukovodioci, na čelu sa profesorom Izetom Rađom, redovno pratili na takmičenjima, što prije nije bio slučaj. Vođa puta je bio moj trener Branislav Crnogorac i on je ponovo iskazao profesionalnost na najvišem nivou. U masi loših stvari pojavilo se eto i malo svjetla. OK BiH je zaslužan što će osvajači medalja dobiti prvi put nagrade - po 500 eura. Prije je, a ja sam osvajao medalje pa znam, bilo po knjiga, slikanje i doviđenja.

Da li ste konačno mogli osjetiti ravnopravnim ostalim sportistima?

- Ma, ne sasvim. Drugi su imali i ljekare i fizioterapeute i novinare, a mi od toga baš ništa. No, šta se može. Sirotinja...Ja sam se iz Beograda vratio autom svoga prijatelja.

Italijani su MI igre, tvrde očevici, sfušerili?

- Smještaj je stvarno bio užasan. Ali, kako je bilo nama bilo i je ostalima. Hrana je bila solidna, a tereni i borilišta za takmičenja su bili vrhunski. U Španiji u Alemriji je bilo mnogo bolje.

S Mediteranskih igara u Pescari direktno ste otišli za Beograd na Univerzijadu, o kojoj se kod nas skoro nikako nije pisalo. Pokušali smo Vas dobiti, ali telefon nije bio uključen?

- Roaming, roaming, prijatelju. Tamo sam bio samo dva dana i odmah sam se vratio. Osvojio sam peto mjesto u sjajnoj konkurenciji, jačoj nego na MI.

Da li su Beograđani bili bolji organizatori od Italijana?

- Jesu. Sportsko selo je čudo i sve ostalo je bilo na vrhunskom nivou. Jedino je u restoranu bila velika gužva pa je bilo teško doći do inače ukusne hrane. Inače, konkurencija na Univerzijadi je bila daleko jača u svim sportovima, prvenstveno zbog SAD-a koji studentskom sportu posvećuje veliku pažnju. Svi najbolji američki sportisti studenti su obavezni nastupiti na Univerzijadi.

Da li ste zadovoljni svojim nastupima na oba takmičenja?

- Moram naglasiti da su ovo bile moje prve borbe nakon povrede i operacija od kojih je prva bila 13. marta 2008. godine. Istina je da sam se okušao i na Olimpijskim igrama u Pekingu, ali sam nakon njih ponovo morao na operaciju. A znate kako je kad čovjek ispadne iz mašine. Zadovoljan  sam, kako ne bih bio, posebno što mi je noga, hvala Bogu, kako treba. jedino mi smeta što ima onih, posebno novinara, koji su, naviknuti na moje uspjehe, sada kao razočarani – nije osvojio medalju u Beogradu. Ili – Mekić uzeo samo bronzu. A istina je da sam u borbi za finale na MI s Francuzom Cyrilom Maretom bacanjem ostvario ipon, a sudije su dale vazari. Da je on bio Bosanac, a ja Francuz, bilo bi gotovo. Ovako... Maret je kasnije pobijedio u Beogradu, gdje sam ja prvo dobio predstavnika Srbije pa zasluženo izgubio od Bjelorusa, viceprvaka Evrope, koji me je iskreno, pregazio. Za medalju sam se borio protiv Rusa Samojloviča, prvaka Evrope.To mi je krivo, nije se borba ni razvila a on me je nadmudrio i bacio. Međutim, mislim da je peto mjesto veoma dobar rezultat. Da podsjetim, BiH na univerzijadama je osvojila samo jednu medalju, onu moju iz Koreje.

Osvajač ste medalja s EP, MI, Univerzijade, Svjetskog kupa, Balkanskih igara. Da ste te uspjehe ostvarili, recimo, kao Francuz, kakav biste status tamo imali?

- Bio bio  heroj. Kada uđeš u uži reprezentativni krug, među pet-šest najboljih džudista, odmah dobiješ stipendiju od 3.000 eura. Živio bih, trenirao i vježbao na Fakultetu za džudo u Parizu, s najboljim trenerima, sparing parnerima, sve na tračun države. A mi nemamo trening centar ni za jednu reprezentaciju.

Džudisti, ipak, imaju uspjeha?
- Mi radimo daleko najprofesionalnije i imamo najviše stručnjaka, a u državi je aktivno više od 50 klubova. I prije rata smo imali uspjeha, ali je sada bh. džudo za dvije-tri klase bolji. Imamo puno škola, privlačimo mlade... Samo Džudo klub Bosna ima više od 300 mladih džudista...

Koliko znam, prvu medalju sa EP za BiH je osvojio džudista, Sarajlija Davor Vlaškovac, kojeg je te ratne 1993. godine vodio Brano Crnogorac. Šta je s njim?

- On živi u Njemačkoj i vrlo je razočaran odnosom prema njemu. Ne zbog novca, već zbog toga što se niko nije sjetio da mu uruči neku diplomu, priznanje.

Živite li Vi od džuda?

- Meni su se, hvala Bogu, neke stvari poklopile, i sve ide kako treba. Trenutno radim na Fakultetu za sport kao asistent na Katedri borilačkih sportova kod profesora dr.Izeta Rađe i uskoro treba da magistriram  na temu Uticaj morfoloških karakteristika i motoričkih sposobnosti na izvođenje kata gurume kod džudista u BiH. Moji uspjesi, i sportski i naučni, vezani su za dr.Rađu koji je uvijek imao vremena i razumijevanja za mene i moje potrebe. Spletom sretnihokolnosti,on je došao na čelo OK BiH, zbog čega će  naš sport sigurno imati velike koristi. Pored njega moram istači i docenta dr.Husniju Kajmovića, koji mi je pomogao da uspješno uvežem dvije veoma različita poziva vrhunskog džudiste i predavača na fakultetu. S njima sam ušao u sasvim novu dimenziju sporta.

Imate li još sportskih ambicija?

- Razmišljanja su razna. Imam ambicija, ali ko zna...

Kako se kod nas postaje vrhunski sportista?

- Za to je, pored talenta, potrebno 10-12 godina teškog rada. Kod nas mnogo djece radi naporno,ali kad uđu u 20-e i kada vide da nemaju za kafe, svu tu neizvjesnost, okrenu se nečemu drugome. Kako biti vrhunski sportista kada nakon sedam borbi, koliko sam ja imao u jednom danu, nemaš fizioterapeuta da te izmasira, da mi da infuziju. Da mi nije mog prijatelja Amira Čukojevića, fizioterapeuta, ne znam šta bih. On uvijek priskoči kada treba.

Da li Vam je žao što se niste bavili drugim, profitabilnijim sportom?
- Pa, nije svugdje ovako. Moj kolega iz Srbije je nedavno dobio audija 6 kao promotor Univerzijade, a drugi iz Slovenije za bronzu na EP, istu za koju ja nisam ništa dobio, 17.000 eura. Po građi sam mogao biti fudbaler i rukometaš, ali nije mi žao. Nije sve u novcu.. Ja sam sebe ovdje našao.

Biografija

Amel Mekić je rođen 21. septembra 1981. godine. Završio je Fakultet sporta  u Sarajevu. Oženjen je, ima kćerkicu. 

Volim skijanje

- Volim gledati košarku, pa i fudbal i rukomet. Ali, najviše volim skijanje. I gledati i skijati. Valjda što nema grubosti, njih mi je preko glave.

Spori i preplaćeni

- Kada gledam performanse, koliko su brzi koliko izdržljivi, naših košarkaša, rukometaša ili fuidbalera, oni su preplaćeni. A čujem da pojedini košarkaši imaju i po 20.000 KM mjesečno. Na presu nakon MI jedan čovjek iz Rukometnog saveta BiH, kojeg pozdravljam, je rekao da se stidi odnosa rukometaša prema takmičenju, državi. Oni su tamo bili posljednji, a za razliku od nas, imali su i po 100 KM dnevnice.

Arijana zna kako...

- Bez podrške prijatelja, roditelja, posebno supruge Arijane, mojih sportskih uspjeha ne bi ni bilo. Arijana me podržava jer zna da mi je džudo sve. To mi mnogo znači. A kćerkica Tajra mi je najveće blago.

Hvala ministru Hadžihafizbegoviću

- Možda nije uobičajeno, ali ja bih se zahvalio ministru sporta i kulture KS Emiru Hadžihafizbegoviću na pomoći koje mi je njegovo ministarstvo pružilo u najtežim momentima, plativši mi dvije operacije. Također, u ovom kontekstu pomenuo bih i načelnika Općine Centar Dževada Bećirovića, kao i FDS koji su mi platili pripreme za Mediteranske igre.

Svaka čast Džeki

- Lično ga poznajem i znam da je sve zaslužio. Danas se svi busaju kako su mu valjali, a kada je stvarno trebalo nigdje ih nije bilo. A on je sjajan, Svaka mu čast i za onu zastavu na proslavi njemačke titule.

Cijeli tekst možete pročitati u magazinu START BiH ili pretplatom na elektronsko izdanje.

DOWNLOAD specijalni prilog o prostornom uređenju