Poezija uz Doorse i Pink Floyd

Selma Asotić je izuzetna djevojka. Ima sedamnaest godina, oko 200 napisanih pjesama i objavljenu knjigu poezije pod nazivom Pjesme jeseni. Za sarajevskog pjesnika Izeta Sarajlića kaže da je pojam, a iz muzike 70-ih, ističe, crpi inspiraciju

Piše: Ekrem Tinjak | Foto: Haris Čalkić

Kada je Selma Asotić imala osam godina napisala je pjesmu o lopti: tužnoj i jadnoj, jer loptu svi šutaju. Tim činom je sebi htjela dokazati kako zna pisati. Čvrsto je vjerovala da će to za nju biti prva i posljednja ispisana pjesma, jer slutila je da će biti prozni pisac. Iznevjerila je svoju želju.

Danas Selma ima sedamnaest godina, 200-tinjak napisanih pjesama, i nedavno izdatu knjigu, zaista ozbiljne poezije, pod nazivom Pjesme jeseni.
Ova djevojka, koja je nedavno završila treći razred Prve bošnjačke gimnazije, nije ni pomislila da će njene misli sročene u poetske rime biti odštampane i uobličene u knjigu. Priznaje, za knjigu je ponajviše kriva profesorica Ejna Kurtović, dok se profesorica brani govoreći da bi bio grijeh ne objaviti takve stihove.

Selma Asotić veli da je ne pitamo o smislu života, jer je stereotipno, jer ga i ne traži, jer i ne razmišlja o njemu. I nema potrebe pitati je, jer on izviruje iz njenih stihova, koji lako, hirurški precizno, kroz pojave i ljude, govore o smislu i životu. Evo potvrde rečenog iz njene pjesme Ma nešto o kiši i šta ja znam o čemu: U času kad kap s nebesa/Pogine na asfaltu./Milioni ih ginu./Masovni kišni genocid./.../Ko to gore toliko plače?/Ko to ubija sve te silne kapi?/Ko je to toliko tužan i očajan?/...

- Nikada ne iznosim javno svoje misli. Preturam ih po glavi i onda ih ispišem na papiru – objašnjava Selma svoj spisateljski majstorluk.
Godi joj to što njeni prijatelji i poznanici imaju respekt prema njenom djelu. I kad čuje da joj neko kaže: Mama mi je čitala tvoje pjesme i zaplakala, iskočila bi iz sopstvene kože od radosti zbog spoznaje da je njena riječ pokrenula lavine nečijih osjećaja.

Oduševljava je poezija Izeta Sarajlića, za kojeg će reći on je pojam. Nije daleko od takve kvalifikacije ni Pablo Neruda. Voli čitati i knjige, ali, priznaje, na neobičan način, na način koji bi se mogao nazvati kompulzivno opsesivnim.
- Ja jednu rečenicu čitam petnaest minuta. Analiziram je, prevrćem,... to je jedna prava tortura – kaže Selma.
Kontra toga, pjesmu može, kada je krene, napisati, tvrdi, za pola minute. Pomaže joj u tome inspiracija što izvire od muzike, i to one koju su stvarali Doorsi, Pink Floyd i njima slični muzičari. Inspiracija su joj i ljudi, bliski, njeni. Recimo mama u pjesmi Za mamu: Ne dam joj da čita moje pjesme./Ona uvijek iskolači oči./ I pita šta mi je./...
- Ja nikada neću biti pjesnik kao moja mama koja je u mladosti pisala pjesme – skromno kaže Selma.

Selma Asotić izuzetna je djevojka. Za sebe je u kratkoj biografiji napisala da ne zna kuhati i da želi biti nomad, i da joj se u životu ništa posebno nije desilo osim što je objavila knjigu i slomila prst. Njena knjiga se, nažalost, ne može kupiti. Besplatno je odštampano i podijeljeno 300 primjeraka knjige.

Cijeli tekst možete pročitati u magazinu START BiH ili pretplatom na elektronsko izdanje.