NE PUCAJ U POŠTARA ZBOG LOŠIH VIJESTI

Do bola me je rastužio nedavni netačni, bljutavi, jeftini i nepošteni pokušaj demantija Alkalajevog „načelnika-početnika“ za odnose sa javnošću, u kojem me optužuje da sam „iz mržnje“ prema bivšim kolegama, objavljujući vijest o famoznoj „listi 45“, u svojoj novinskoj priči o tome, valjda postavio suviše nezgodnih pitanja ... ?! To je ona „lista“, o kojoj zvanično, čaršijsko i mahalsko, pa i „neovisno“ medijsko Sarajevo ponajviše šuti; kao zaliveno!

Piše: Erol Avdović

Često sam se prije nego što je Bosna i Hercegovina postala nestalna članica u Vijeću sigurnosti pitao: Čime je, među ovim svjetskim aždahama, moja Bosna to zaslužila? I onda: Koliko će, i šta će ta, i moja Bosna, koju na East Riveru predstavljaju diplomati i ne baš po mom ukusu – doprinijeti u radu svjetske vlade, mijenjajući svijet na bolje?

Na prvo mi je pitanje bilo uvijek lahko odgovoriti: Nemam dileme, da je samo Srebrenica ugurala Bosnu preko reda u taj najvažniji forum, ili egzekutivnu pričaonicu UN-a. Srebrenica je ta magična riječ! Svaka druga tvrdnja puna je cinizma koga nije teško prosijati dok se ne dođe do drugačijeg rezultata.

Na pitanje šta se od Bosne, (upravo zbog Srebrenice) u radu Vijeća sigurnosti može očekivati – nemam, ili bolje reći – još tragam za istinskim odgovorom! I upravo ovdje, u pomoć prizivam nedavnu opasku hrvatskog kolumniste Drage Pilsela - on je iz daleke Argentine, sa bratom 1991. došao da brani svoju Hrvatsku (i u Domovinskom ratu rođenog brata izgubio), onda doživio katarzu, pa i kritičku metarmofozu oko svog hrvatstva. U jednoj od prethodnih kolumni Pilsel moli čitaoce za ispriku što će se samo načas baviti sobom, jer slijed događaja je takav da se to ne može izbjeći.

Tako i ja - pet sam mjeseci radio u Misiji BiH u UN-u, sada vidim, spletom sretnih okolnosti, iako ne svojom voljom - potrošio tamo najviše vremena na pokrivanje trećeg komiteta Generalne skupštine. U tom odboru najviše brinu o planetarnom kršenju ljudskih prava i demokratskih normi! Spremao sam još i brojne fajle za pokrivanje bliskoistočnog Gordijevog čvora, sve do situacija u Iranu, Jemenu i Afganistanu… Pisao draftove prvih i budućih govora…

Nažalost, dan ne traje 30 sati, pa mi je i pored 39 stranica detaljnog (akcionog) plana o poslovima vezanim ponajprije za informisanje u UN-u, koga sam dostavio prije početka svog angažmana u Misiji u New Yorku – ostajalo malo vremena da se prvenstveno bavim komunikacijama i odnosima s javnošću. I povrh punog angažmana na drugoj liniji fronte, u onih nekoliko ad-hoc akcija, u sferi moje prirodne ekspertize, dakle komunikacija - uspjelo mi je da pred nekoliko odabranih novinara pri UN-a, poput šefa Reutersovog dopisništva Patricka Worsnipa, ili šefa CNN u UN-u, mog starog prijatelja Richarda Rotha, postavim šefa bh. diplomacije Svena Alkalaja. Radio sam to s velikom radošću!

Na CNN-u je gospodin ministar kratko i dobro prošao! Trudio i sa Reutersovim novinarom, skoro pola sata dokazujući kako je Bosna i Hercegovina na pravom putu prema euroatlanskim integracijama. Kako je BiH nepravedno uskraćen bezvizni režim … Ali, Reuters niti jednu riječ od tog nije objavio. Ne krivim uopće g. ministra zbog toga, ali kad mi je Patrick sutradan rekao Sorry Erol…znao sam gdje je kvaka 22. Nismo dovoljno, ili valjda očekivano - u svom razgovoru sa ovim znanim novinarom spomenjali Srebrenicu! A svi znaju da je Bosna upravo zbog toga upala u Vijeće sigurnosti. Kao što to svi znaju, Poljska, zemlja sa neusporedivo razvijenijom i globalno uspostavljenom diplomatskom infrastrukturom, čuvši da joj je Bosna rival, je baš zbog Srebrenice izašla iz utrke za Vijeće sigurnosti. Pravdom se nije igrati u svjetskoj areni, bez obzira koliko u njoj gospodare sila i arogancija!

Slično je bilo kada sam ministru Alkalaju, u malu Misiju BiH u New York, na noge doveo 12 novinara dopisnika svih najvažnijih japanskih medija u UN-u, kada je on iz Amerike direktno letio za Tokio. Ministar je apostrofirao ekonomiju, ali Japance je interesovalo kakva će Bosna biti u budućnosti, znajući kakva joj je prošlost. I opet, skoro ništa u japanskim novinama! Jednostavno, dopisnici svjetskih medija ne kuhaju čorbu samo od kosti; u novinarstvu se kaže “priču bez mesa”.

Vidio sam da je vrag odnio šalu, pa sam u sljedećih nekoliko navrata sastavio nekoliko izjava za ministra, u kojima se spominje da se Bosna neće ustručavati da, kad jednom zasjedne za taj potkovičasti, povijesno i hladnoratovski stol, podsjeti zemlje članice Vijeća sigurnosti, i da se neke naučene lekcije, računajući na Srebrenicu naravno, moraju primijeniti. Bosna će, dakle, biti jedna vrsta semafora - crveno svjetlo za uzbunu, ako iznova zapne oko kolektivnog kašnjenja, tamo gdje se u Vijeću sigurnosti ne bi smijelo kasniti … Mojim se istinskim kolegama, novinarima, to dopalo, jer to je trebala biti jednostavna istina za primijeniti. I za divno čudo, svjetske agencije, među njima i Associated Press, France Press International, ovaj put i Reuters, objaviše ove Svenove riječi, uz njegovu sliku ponajčešće.

Zašto sve ovo sada navodim? Zato, što me do bola rastužio nedavni netačni, bljutavi, jeftini i nepošteni pokušaj demantija Alkalajevog načelnika-početnika za odnose sa javnošću, u kojem me, na web-stranici Ministarstva vanjskih poslova BiH, (kao da je moj psiholog) optužuje još i da sam iz mržnje prema bivšim kolegama (koji me, doduše - iz Misije ispratiše bez ijednog hvala), objavljujući vijest o famoznoj listi 45, u svojoj novinskoj priči o tome, valjda postavio suviše nezgodnih pitanja ... ?! To je ona lista, o kojoj zvanično, čaršijsko i mahalsko, pa i neovisno medijsko Sarajevo ponajviše šuti; kao zaliveno!

Znači, kad god svijetu priopćim vijest koja se događa i u avliji bh. diplomacije, to će biti moja osveta?! Bolje ti je šuti i ne pitaj ništa! Ja budalaštine i bezobrazluka, majko mila… No, neću više ništa o tome, jer mogli bismo doista otići u psihoanalizu, koja na kraju može nalikovati običnoj balkanskoj krčmi! Ili, kao što to vele prosvijećeni u Americi, a radi se o klasici: - Samo pijani ili obijesni pucaju u poštara zato što donosi lošu vijest. Nažalost, sad sam siguran i da još dugo nećemo dobiti odgovor na najvažnije pitanje - koji će biti glavni doprinos Bosne u Vijeću sigurnosti? O Srebrenici će se ovdje sigurno roniti krokodilske suze, ali, bojim se, ipak samo zbog izborne godine.

Cijeli tekst možete pročitati u magazinu START BiH ili pretplatom na elektronsko izdanje.