Od Bosfora do East Rivera sve je realpolitika

Sa tradicionalnim, strogo poslovnim osmijehom, Davutoglu obara balkanske političke pijune, dosežući kad zatreba do lokalnih “kraljeva”), a efekti tog angažmana prenose se sve do centrale UN-a u New Yorku. Odbijajući primjedbe da se radi o želji za političkim povratkom Otomana , tursiki ministar vanjskih poslova svoju je diplomatsku inicijativu izgleda dobro etablirao i na ovoj oduvijek senzibilnoj strani Atlantika

Piše: Erol Avdović

Kada se početkom prošlog mjeseca u dokumentaciji Vijeća sigurnosti pojavilo pismo turskog veleposlanika na East Riveru, u kome se najvažnijem Vijeću Ujedinjenih naroda skreće pažnja o zaključcima - političkih direktora Procesa kooperacije u jugoistočnoj Europi, sa sastanka koji je održan u mondenskom turskom ljetovalištu Antaliji, oko - od rata (1995) naovamo nikad napetijoj situaciji u Bosni i Hercegovini – dileme nije bilo: briga za Bosnom sa žigom “made in Ankara” i diplomatska inicijativa oko toga stigla i do New Yorka!
Ertugrul Apakan, ambasador Republike Turske u UN-u, informirao je 15 članica Vijeća sigurnosti, među kojima, da podsjetim, od 1. siječnja 2010., stoluje i Bosna i Hercegovina (sve do kraja 2011.), kako je - u okviru turskog predsjedavanja gore pomenutom inicijativom (South-East European Cooperation Process - SEECP), zaključeno da se Bosni - ove izborne godine mora posvetiti dodatna pozornost, jer inače – vrag je odnio šalu. Učinio je to naravno daleko suptilnijim diplomatskim jezikom od puke novinarske kolokvijalnosti. No, takvo pismo, s dramatičnim povodom i dobro odmjerenim tajmingom, o situaciji u BiH, već skoro 15 godina nije uputila niti jedna druga članica Vijeća sigurnosti, niti jedna od stalnih pet, iz tzv. veto kluba u kome su pored Amerike, još Velika Britanija, Francuska, Rusija i Kina.

Iako je Turska kao i Austrija, još samo do kraja 2010, nestalna članica Vijeća sigurnosti (dvogodišnji mandat im je započeo početkom 2009), ovo se pismo poklapa sa već odranije primjetnim regionalnim diplomatskim liderstvom Ankare, koje, kako to tvrde dobri znalci prilika na zapadnom Balkanu, Turska promiče realizacijom svoje nove političke doktrine: Nula problema sa susjedima. Autor ovog novog diplomatskog pristupa, u okviru kojeg je otvoren i redovni tripartitni dijalog između šefova diplomacije BiH, Hrvatske i Srbije, upravo pod turskim diplomatskim kišobranom je turski ministar vanjskih poslova Ahmed Davutoğlu.

Konceptualizacija nove balkanske paradigme, onako kako je vidi profesor Davutoglu, (rođen je 1959. u Konji), inače već dokazani politički strateg koliko i znastveni teoretičar iz oblasti vanjske politike - jednostavno je efikasna, da ne kažem superiorna. Treba li pri tome spominjati posebno njegove “stalne” sugovornike: Svena Alkalaja, mlađanog Jandrokovića ili nadobudnog Jeremića (ministre VP BiH, Hrvatske odnosno Srbije). Ne, naravno! Kao sa “poslušnim” đacima, profesor Davutoglu se vrlo uspješno dogovara sa tradicionalno smrknutim, prevrtljivim i ponekim - obećanja nedostojnim Balkancima.

Mogu samo zamisliti Alkalaja, koji na sastancima kao pedigree svojoj diplomatskoj karijeri navodi, kako je u “prošlom životu” bio businessman; (ovaj mašinski inžinjer bio je doista dobro progurani Energoinvestov poslovni aparatčik koji je prije iznenadnog ambasadorovanja u Washingtonu 1993, bio i predstavnik poznatog sarajevskog preduzeća na Tajlandu). Ovdje bih dodao jednu svoju slobodnu procjenu: Davutoglu je za nekoliko kopalja superiorniji, a pod tim posebno podrazumijevam intelektualni background i političku transparentnost, od onih njih koji pokušavaju politički profitirati iz tog “prijateljstva”. Pred Davutogluom je budućnost, a pred ovim bosanskim političkim prvacima – sasvim neizvjesno političko sutra.

Politička aura profesora Davutoglua nastavit će isijavati iz njegovog intelektualnog miljea: završio je stambolsku Mušku gimnaziju Erkek Lisesi, što je u stvari podružnica njemačke medjunarodne škole Deutsche Auslandsschule, da bi diplomirao ekonomiju i politiku na nadaleko znanom sveučilištu Boagzči, gdje je kasnije i doktorirao. Njegov knjiški opus je još impresivniji: napisao je već čuvene “Alternativne paradigme: Impakt islamskih i zapadnih koncepcija na političku teoriju”, (Alternative Paradigms: The Impact of Islamic and Western Weltanschauungs on Political Theory), potom “Civilizirana transformacija islamskog svijeta” (The Civilizational Transformation and The Muslim World), te istinsko filozofsko djelo “Strateška dubina”, (na turskom: Stratejik Derinlik). Eto, navodim ovo samo za razmišljanje o intelektualnim razlikama između turskog ministra-filozofa i njegovih balkanskih sugovornika: dva businessmena i jedog fizičara. Riječju, ne znam niti jednog balkanskog šefa diplomacije, od Alkalaja, preko Jandrokovića i Jeremića, sve do Samuela Žbogara u Sloveniji, Antonija Miloševskog u Makedoniji ili Milana Ročena u Crnoj Gori, koji su Davutogluu do malog prsta.

Od kako je 1. svibnja 2009, preuzeo dužnost ministra vanjskih poslova Turske, čovjek je neumoran: Osim što je bio glavni posrednik između Izraela i arapskog svijeta oko pokušaja imobilizacije “taze” političkih trauma nakon intervencije izraelske vojske u Gazi krajem 2008, Davutoglu, poput nekada Turguta Ozala, (turski predsjednik koji je transformirao ekonomiju svoje zemlje i strateški najviše učvrstio odnose sa Washingtonom, umro 1993.), djeluje sasvim pragmatično. On je fokusirani političar koji već transformira diplomaciju svoje zemlje, na dobrobit svih turskih komšija i zemalja sa kojima ih veže zajednička povijesna baština. Bosna je simbolično na vrhu tog turskog angažmana iz znanih razloga, no svakako - kao što je to bilo i prilikom američkog angažmana tijekom proteklog rata – iz potrebe za moralnim uporištem u kojem svaka dobra politika savija svoje gnijezdo.
Sa tradicionalnim, strogo poslovnim osmijehom, Davutoglu dakle obara balkanske političke pijune, dosežući kad zatreba do lokalnih “kraljeva” ili bolje rečeno “šefova raje” (Tadić i Silajdžić), a s ove geostrateške ploče efekti tog angažmana prenose se sve do centrale UN-a, ovdje u New Yorku. Odbijajući primjedbe da se radi o želji za političkim povratkom Otomana, Davutoglu je svoju diplomatsku inicijativu izgleda dobro etablirao i na ovoj oduvijek senzibilnoj američkoj strani Atlantika.

Oko toga sam komentar tražio od profesora Charlesa Kupchana, stručnjaka za jugoistok Europe u prestižnom newyorškom Savjetu za vanjske poslove (Council for Foreign Relationship): prepoznaje li dakle netko u Washingtonu bojazan da bi Turska mogla preuzeti američku diplomatsku inicijativu na Balkanu koja traje od Daytona (1995) na ovamo? Ovaj, nakratko i bivši dužnosnik Clintonove administracije bio je kategoričan: Ne, Ovo nije ‘zero summ game’ (igra u kojoj neki neminovno otpadaju), jer Turska sigurno radi u dosluhu sa svojim zapadnim saveznicima, rekao mi je između ostalog Kupchan.

- Povratku Turske na Balkan, kroz sve navedene diplomatske inicijative, vjerojatno se ne raduju samo oni koji u Bosni i Hercegovini još nisu prihvatili cjelovitost svoje zemlje kao jedino izvjesno rješenje, jer Turska će kao i Amerika, kao uvjet svih uvjeta, uvijek prvo postavljati cjelovitost Bosne, rekao mi je u dužem intervjuu i poznati znalac balkanskih (ne)prilika, Daniel Serwer, sa Američkog Instituta za mir. Znači, od Bosfora do East Rivera – sve je samo realpolitika!

Cijeli tekst možete pročitati u magazinu START BiH ili pretplatom na elektronsko izdanje.