USAGLAŠAVANJE KONFLIKTA INTERESA U PROSTORU

Piše: dr. Aleksandar KNEŽEVIĆ

Raspoloživi prostor na planeti i u svakoj državi je ograničen. Broj ljudi raste, interes za korištenje prostora svakog čovjeka raste. Svi interesi su dobri, ali različiti. Znači, postoji konflikt u pogledu interesa za korištenje prostora. Taj konflikt može imati više dimenzija: lično - društveno, nacionalno – lokalno, kratkoročno – dugoročno, različite mogućnosti namjene prostora i sl. Ovo znači da se konfliktom interesa u prostoru treba upravljati. Ustvari, svaki konflikt je dobar, dobrodošao, bez konflikta nema razvoja. Ali konflikt mora biti vođen odgovorno, stručno i uz uzajamno poštovanje svih učesnika. Nadalje, svi učesnici u razrješavanju konflikta moraju biti saglasni oko procedure razrješenja konflikta, te da poštuju rezultat te procedure. Mora postojati i struktura za organizovanje izvođenja procedure.

HE i autoputevi

Treba znati da nije jednostavno uvoditi promjene, posebno promjene u prostoru. Poznata je distribucija ljudi u vezi reakcija na promjene. Pet posto ljudi su nosioci promjena. Dvadeset posto ljudi prihvata promjene prvom prilikom. S druge strane, pet posto ljudi su kočničari, nikada ne žele da prihvate promjene, a 20 % ljudi prihvata promjene tek kada nemaju drugog izbora. Preostalih 50 % čeka da vidi šta će se desiti, kome da se priklone – nosiocima promjena ili kočničarima. Predlagač promjena (ministar, direktor) mora biti svjestan da nije dovoljno da on ima dobar program, nego treba dobro planirati kako privući prvih 5 % građana ili zaposlenih, kako narednu grupu od 20 %, te kako onih 50% i na kraju kako se boriti protiv preostalih 25 %. Teško će i jedan program biti realiziran ukoliko predlagač ne napravi projekt odnosa sa onim koji su zainteresirani za projekat ili koji se osjećaju pogođeni projektom.

Najveći izvori konflikta u pogledu namjene prostora su hidroelektrane i autoputevi. Ovo ne toliko što ti objekti imaju veliki ekološki uticaj, nego zbog toga što ti objekti značajno utiču na društveno-ekonomski razvoj pojedinaca ili grupa i to na različite načine. Neko dobija posao, nego gubi. Nekome raste vrijednost imovine, neki je gube. Najčešće oni koji su na gubitku ili se boje da će biti na gubitku, problem iskazuju kao okolinski, na njega se pozivaju, mada su problemi u vezi korištenja prostora najčešće najmanje okolinski problemi. U svijetu je razvijena metodologija rješavanja ovog konflikta. Prema ovoj metodologiji, učesnici u razrješavanju konflikta u prostoru podijeljeni su u četiri grupe zainteresiranih ili pogođenih (stakeholders, dionici):

stručnjaci za društveno-ekonomski razvoj datog područja,
stručnjaci koji se bave privrednom granom na koju se odnosi predloženi zahvat u prostoru,
ekolozi i ekologisti i
građani (stanovnici datog područja).

Osnovna pravila rješavanja konflikta u prostoru su:

učestvuju sve zainteresirane strane,
mora postojati zakonski okvir,
analizu vrše stručnjaci,
u procesu učestvuju građani,
donošenje odluke je političko pitanje.

Edukacija građana

Cijeli postupak usaglašavanja konflikta podijeljen je u tri osnovne faze, od kojih svaka faza ima više koraka.

U prvoj fazi vrši se analiza osjetljvosti (ranjivosti) prostora. Sastoji se u definisanje ciljeva razvoja, odnosno potreba društva koje treba da su zadovoljene (sigurnost i povećanje proizvodnje električne energije, razvoj područja na bazi eksploatacije određenog resursa...), te na definisanom području razmatranja, svaka od zainteresiranih grupa isključuje područje koje je ranjivo sa aspekta te grupe. Ekolozi će isključiti područje gdje se nalaze ugrožene vrste biljaka ili životinja, poljoprivrednici zemljište visokog kvaliteta sa aspekta poljoprivrede, isključiće se područja kulturne baštine i td. Na taj način se dobije mapa osjetljivosti prostora. Ovdje valja napomenuti da samo na početku i kraju sve četiri grupe rade zajedno, u ostalim koracima rade odvojeno. Na ovaj način se dobivaju područja isključenja određene zone iz projekta, iz bilo kog razloga.Važno je napomenuti da mapa osjetljivosti ne predstavlja rezultat kompromisa zainteresiranih strana, nego svaka grupa ima pravo da iz dalje procedure isključi određeni dio posmatranog prostora.

U drugoj fazi zainteresirani ili pogođeni planom za prenamjenu prostora vrše davanje prioriteta. Znači, niko ne odgovara sa DA ili NE, jer razvoj nema alternative, nego predlažu prioritete sa svog aspketa posmatranja. Zajednički se identifikuju varijante rješenja (obično 3, a može i više), tipa: (i) za objekat ili djelatnost X su raspoložive lokacije A, B, ili C; ili (ii) lokacija X može biti namijenjena za djelatnosti A, B ili C, ili (iii) ... nakon toga vrši se rangiranje varijantnih rješenja od strane svake grupe (na primjer, energetičari daju prioritete redom A, B, C, ekologisti, C, A, B, građani B, A, C ... Na taj način se sužava broj varijantnih rješenja (obično na dvije; dvije trase autoputa, dvije namjene prostora – na primjer, hidroelektrana ili poljoprivreda).

U trećoj fazi, na bazi analiza zainteresiranih i pogođenih, u najvećem broju slučajeva u okviru procedura relevantnih ministarstava, te dobijenih zvaničnih stručnih mišljenja, odabira se rješenje koje je rezultat procedure. Vlada ili skupština iz umanjenog broja varijanti odlučuje koja će se varijanta realizirati. Tek tada se vrši izrada studije uticaja na okolinu. Ovdje je važno napomenuti da se izrada studije uticaja na okolinu vrši tek kada postoji koncenzus u pogledu zahtjeva za intervenciju u prostoru, tj. ova studija nije ni dokument za donošenje odluke o gradnji, niti dokument protiv donošenja odluke. Svako industrijsko postrojenje ili naselje ima uticaj na okolinu, te se kroz studiju usaglašavaju ciljevi društveno-ekonomskog razvoja i uticaji na okolinu. Cijene se pozitivni rezultati i gubici vezani za prirodu, za prirodu kao resurs i za izgrađene sadržaje. U okviru studije uticaja na okolinu vrši se istraživanje mogućnosti ublažavanja uticaja na okolinu, te definišu uslovi za projektovanje i eksploataciju postrojenja. Nakon toga nadležni organ izdaje urbanističku dozvolu, tj. dozvolu za korištenje prostora. U Federaciji BiH izdavanju urbanističke saglasnosti predhodi izdavanje okolinske dozvole kojom se definišu okolinski zahtjevi, dok se u RS okolinska dozvola izdaje nakon izdavanja urbanističke saglasnosti. Na kraju, izdaje se odobrernje za izgradnju (građevinska dozvola) kojom se povrđuje da su uslovi iz urbanističke saglasnosti uključeni u projekat.

Napominje se da su građani, kao četvrta grupa zainteresiranih, sve vrijeme uključeni u proceduru, a da na kraju svake faze učestvuju u zajedničkom radu svih grupa. Da bi građani mogli aktivno da učestvuju u procesu usaglašavanja konflika, a da se ne osjete prevarenim ili ugroženim, treba da dobiju određene informacije. Informacija mora biti pravovremena. Prerano i prekasno davanje informacije, kao i davanje previše šturih ili preopširnih informacija šteti projektu. Stoga investitori u svijetu (ima slučajeva i u BiH) prave posebne projekte odnosa sa zainteresiranim i pogođenim, gdje identifikuju sve stakeholdere, predvide koje vrste informacija treba da im daju, kao i način njihovog uključivanja. Sastavni dio ovih projekata je i edukacija građana, posebno djece. Raznovrsni sadržaji se mogu naći u takvim projektima, uključujući pokazivanje pozitivnog odnosa prema lokalnoj zajednici, kao na primjer kroz pomoć u gradnji lokalnih puteva, pa čak i sanacija toaleta u školama u datom gradu od strane potencijalnog investitora, još prije nego što se on pojavio sa idejom i zahtjevom za korištenje prostora.

(nastavak u idućem broju)

Cijeli tekst možete pročitati u magazinu START BiH ili pretplatom na elektronsko izdanje.