I žene pate od PTSP-a
Pritajena patnja uz osjećaj krivice i srama
Muškarci sa PTSP-jem pokazuju napetost, bijes, razdražljivost, netolerantnost i emotivnu obamrlost, dok žene imaju osjećaj krivnje, postiđenosti i posramljenosti. One jedostavno misle da su mogle nešto uraditi prije samog čina koji su doživjele, da su mogle pobjeći i zbog toga se osjećaju krivim - kaže psihijatar Senadin Ljubović
Dok muškarci sa PTSP-jem hodaju slobodno kao tempirane bombe i nerijetko bivaju glavni likovi crnih hronika u medijima, žene sa istim problemom su nevidljive i nečujne, a njihovim problemima ili pravima gotovo da se niko ne bavi, rečeno je nedavno na jednom seminaru koji je analizirao prisutnosti muškaraca i žena u medijima.
Osjećaj krivnje i srama
- Poslije ratova na Balkanu, a posebno u BiH, po prvi put u istoriji ratovanja govorimo o ženama sa PTSP-jem, i to je veliki korak, ali njih ne možemo posmatrati izdvojeno od ukupne poratne slike – upozorava psihijatrica Sabina Popović koja je godinama radila u Centru za žrtve torture. Napominje da od PTSP-ja obolijeva 24 posto ljudi koji pretrpe tešku traumu i pojašnjava da se o ženama manje govori jer ih je brojčano manje.
- Muškaraca sa PTSP-jem ima više jer ih je u direktnim ratnim događajima bilo mnogo više. Istina je da pomoć traže i osobe sa PTSP-jem koji nema veze sa ratom, ali takvih je daleko manje – kaže Popović.
Psihijatar Senadin Ljubović, također aktivan u ovom Centru, pojašnjava i da muškarci i žene ne podnose PTSP na isti način.
- Muškarci sa PTSP-jem pokazuju napetost, bijes, razdražljivost, netolerantnost i emotivnu obamrlost, dok žene imaju osjećaj krivnje, postiđenosti i posramljenosti. One jedostavno misle da su mogle nešto uraditi prije samog čina koji su doživjele, da su mogle pobjeći i zbog toga se osjećaju krivim - kaže Ljubović i napominje da ove razlike imaju korijene i u tradiciji jer dok muškarci snažno pokazuju svoja osjećanja, žene su samozatajne i tihe.
- One su jednostavno vaspitane tako da ne smiju pretjerivati ni u čemu i njihova patnja ima pritajenu formu – kaže Ljubović i upozorava da i gušenje osjećaja proizvodi novu traumu.
- Čovjek traume mora preraditi i integrisati je u svoja ukupna životna iskustva, mora sam odlučiti da dalje živi i ne dozvoliti da trauma ostane otrgnuti događaj van njegove kontrole koji će upravljati njegovim životom. Svojim pacijentima kažem da prvo sami moraju odlučiti da hoće da nastave da žive i ako to odluče – naći će način – priča Ljubović.
Muškarci su nasilni...
PTSP ili postraumatski stresni poremećaj nastaje nakon izloženosti nekom zastrašujućem događaju ili patnji tokom kojeg je došlo do fizičke povrede ili je ona bila moguća. Traumatski događaji koji mogu pokrenuti PTSP uključuju posebna, užasna, jezovita i strašna iskustva, nasilne tjelesne napade poput silovanja ili krađe, prirodne katastrofe ili katastrofe uzrokovane ljudskim djelovanjem, najčešće nesreće i ratove. Kod oko 30 posto osoba sa PTSP-jem taj poremećaj postaje hroničan i dugotrajan, pa ih prati cijeli život. Nerijetko dovodi do organskih oboljenja koja su kod žena i muškaraca različita zbog bioloških razlika, različitih hormonalnih statusa i genetike, pojašnjava Ljubović.
- Na svaku traumu reaguju i psiha i tijelo, ali tijelo duže pamti, a psiha se brže oporavlja – pojašnjava Ljubović.
Manifestacija PTSP-ja zavisi od katraktera traumatičnog događaja, dužine izloženosti traumi, same ličnosti, ali i ukupnog psihosocijalnog ambijenta u kom žrtva živi poslije traumatičnog iskustva. Psihijatri upozoravaju da svako stresno iskustvo nije trauma, a svakodnevne situacije poput brige za porodicu ili posao imaju manji intenzitet i smatraju se stresom.
Na osnovu medijskih izvještaja, moglo bi se zaključiti da je muškarac sa PTSP-jem češće nasilan ili lakše napušta porodicu nego žena sa istim poremećajem.
- Žene su odgovornije, naučene da tiho vode i čuvaju porodicu, ali i ekonomski nemoćnije i ovisnije o porodici, one gotovo nikada ne zarađuju kao muškarac – pojašnjava Ljubović.
Popović napominje da je za žene iz ruralnih sredina otežavajuća okolnost i tradicija malih mjesta u kojima su živjele prije traumatičnih iskustava.
- One nisu izvršavale nikakve obaveze van kuće jer je to radio muškarac. Po gubitku muškaraca one su suočavaju sa obavezama za koje nikada nisu dobile inpute. U ratu sam sretala žene o kojima su brinuli 11-godišnji sinovi jer su one bile nepismene, neiskusne sa vanjskim svijetom, vješte samo oko kuće, hrane i imanja – kaže Popović.
Petnaest godina poslije rata u BiH žene i muškarci podjednako traže stručnu pomoć.
- U početku je bilo mnogo više muškarca, ali su polako počele da dolaze i žene kod kojih su se pojavljivali problemi. Prve su bile one najhrabrije koje su smogle snage da kažu da su silovane, one su mobilisale i one druge, a sve to je pokrenulo i silovane muškarce koji su deset godina poslije rata počeli da traže pomoć – priča Ljubović.
Patrijarhalno skloni odbacivanju
Otežavajuća okolnost za žene sa PTSP-jem, koje su najčešće žrtve silovanja, jeste to da ih nerijetko odbaci sredina u kojoj žive, pa čak i porodica – kaže Murat Tahirović, predsjednik Udruženja logoraša u BiH koje okuplja i žene i muškarce.
- Kada govorimo o PTSP-ju, ne može se govoriti generalno o razlikama između muškaraca i žena, nego više o razlikama među osobama: načinu života, stepenu obrazovanja, kvalitetu porodice u kojoj žive. Činjenica je da bolje obrazovane osobe koje žive u stabilnijim porodicama lakše podnose poremećaj, ali ženama je teže jer smo mi patrijarhalno društvo sklono da ih sasvim odbaci, a njima to najteže pada – objašnjava Tahirović.
Zašto baš ja?
Mirnodopskim traumatičnim iskustvom se može smatrati gubitak bliske osbe, saobraćajna nesreća, prirodna katastrofa, eksplozija plina, pljačka banke, gubitak dijela tijela, ali svakako i silovanje.
- Mirnodopska silovanja se mnogo teže podnose i teže se liječe posljedice jer su individualna. Svaki događaj u kom je učestvovao veliki broj ljudi je lakše podnošljiv, a u mirnodopskim uslovima se žrtva stalno pita zašto baš ja i često same sebe okrivljuju – kaže Ljubović i napominje da su žene žrtve ratnih silovanja svjesne da su žrtve masovnog zločina i da je to na neki način olakšavajuća okolnost.
Svjedočenja dobrodošla
Osobama sa PTSP-jem pomaže odavanje priznanja njihovoj hrabrosti tokom traume i ponovno suočavanje s njom.
- Svako svjedočenje na sudu je dobrodošlo za žrtvu rata i osobu sa PTSP-jem. Kratkoročno to zaista daje negativan efekat, ali dugoročno - osoba shvata da se situacija promijenila, da više nije žrtva i da nije izložena opasnost, da je sada počinitelj traume na drugoj strani. To ojača žrtvu i ima zacjeliteljski efekat – pojašnjava Ljubović.
Pobjednici s manje posljedica
Psihijatri smatraju da se u priči razlika između muškaraca i žena sa PTSP-jem nema mjesta tezi da je muškarac na liniju odlazio dobrovoljno, a žena bila silovana mimo svoje volje.
- Muškarci su na liniju odlazili na osnovu vlastite odluke, ali pod prisilom jer su znali da će, ako oni ne odu na položaj, neprijatelj proći. Tačno je da su muškarci na taj način dobili priliku da postanu heroji, ali to njihovo herojstvo nije valorizovano poslije rata – cijeni Ljubović. Pojašnjava da su kroz istoriju ratovanja manje posljedice uvijek imali pobjednici.
- Poslije Drugog svjetskog rata je bilo mnogo manje problem nego recimo poslije Vijetnamskog rata, za koji su svi na kraju shvatili da je bio besmislen – kaže Ljubović.
Popović napominje da su traume poslije Drugog svjetskog rata brže prevaziđene nego sada.
- Atmosfera je bila mnogo pozitivnija i slale su se pozitivne poruke. Ljudi su dobivali posao, otvarale su se fabrike, organizovale radne akcije, a danas nemate pozitivne vijesti, nema informacije da je neko dobio posao. Ja ne znam da iko kod nas išta proizvodi, mediji su se pretvorili u crne hronike, a novac za ove kategorije ide u direktnu distirbuciju umjesto da neko razmišlja po onoj uzreci da siromašnom ne treba riba nego štap da je sam ulovi – upozorava Sabina Popović.
Borci su razdražljivi, logoraši utučeni
Potencijalno oboljeli od PTSP-ja su borci sa prvih linija ratišta čiji je život bio stalno ugrožen i koji su i u najtežim trenucima morali zadržati budnost i pribranost, gledati kako ljudi oko njih ginu, prilagođavati se potrebama, invalidi koji su tokom rata izgubili dio tijela i nakon rata ne mogu normalno funkcionisati na način na koji su to mogli ranije, ožalošćeni koji su izgubili jednog ili više članova porodice, logoraši koji su doživjeli dugotrajna i raznovrsne torture i mučenja, silovane žene i muškarci.
- Na osnovu ponašanja osoba sa PTSP-jem vrlo lako je odrediti koje vrste traume je doživio. Borac je napet, razdražljiv, preosjetljiv, netolerantan i emocionalno obamro, dok je logoraš ostario, oronuo, umoran, konfuzan, utučen, potišten, ne zna šta će sa sobom i osjeća fizičke tegobe – kaže Ljubović i napominje da su za sve kategorije zajedničke simptomi smetnje u koncentraciji i stalno ponovno proživljavanje traumatičnih iskustava.
Cijeli tekst možete pročitati u magazinu START BiH ili pretplatom na elektronsko izdanje.
