Maja Memišević, plesačica i instruktorica trbušnog plesa

Trbuhom za duhom i zdravljem

Centar za plesnu umjetnost Venera u Sarajevu, prva škola trbušnog plesa u BiH, egzistira od 2006. godine, privlači sve više djevojaka – muškaraca još uvijek nema  

Piše: Amir Telibečirović

Ako vas neki stranac upita za tradiciju trbušnog plesa u BiH, a vi mu odgovorite da ne znate ima li toga kod nas uopšte, moguće je da će ostati i više začuđen nego vi. Razloga za to ima više, a među vodećima su neznanje, predrasude i određena nezainteresovanost ovdašnjih ljudi za ovaj ples koji je zapravo više od pukog plesa. U vrijeme kad se kao radi na obnavljanju kulturnog bh. naslijeđa (makar prividno), trbušni ples se zaobilazi jer ga mnogi ovdje smatraju nemoralnim. U ovom slučaju ne radi se samo o nepoznavanju jednog dijela vlastite baštine, nego i o svojevrsnoj zatucanosti. S takvom ocjenom se slaže i Maja Memišević, mlada Travničanka, koreografkinja, plesačica i instruktorica orijentalnog plesa. Od 2006. godine ona vodi Centar za plesnu umjetnost Venera u Sarajevu, možda i prvu školu trbušnog plesa u BiH koja nudi časove na vrlo profesionalnom i široko informativnom nivou. Maja je svoje znanje i poziv stekla učeči o trbušnom plesu u više zemalja. Osim praktičnog dijela, ona se također smatra teoretskim stručnjakom.

Trbušni ples konačno u Sarajevu

- U septembru 2006. godine došla sam na ideju da organizujem orijentalni seminar u Sarajevu. Tražila sam nešto takvo i prije. Dok sam živjela u Travniku plesala sam indijske, irske i afro plesove. Imala sam dobru koreografkinju, Selmu Ćerimović iz Jajca. U Sarajevo sam otišla kako bih nastavila s tim, međutim nisam mogla naći ništa slično. Sasvim slučajno se desilo da sam upoznala menadžericu iz Beograda koja je dovela orijentalne plesačice po prvi put u Sarajevo. Djevojka koja je mene učila plesati je Adrijana Mandić, rođena Beograđanka. Sprijateljile smo se i krenule u suradnju. Inače, instruktorica Aleksandra Grudelj iz Beograda, nju moram spomenuti, među prvima je na Balkanu ponovo pokrenula ovu vrstu škole plesa. Moj Centar za plesnu umjetnost Venera je otvoren 2006. godine kada je taj seminar i održan. Nakon toga, interes djevojaka za školu, bio je, rekla bih, osrednji, jer ljudi još nisu bili upućeni o čemu se radi. Bilo je oglasa, obavještenja i plakata, ali sami  naziv – trbušni ples, ljude je odbijao, jer je to za njih nešto totalno apstraktno. Međutim, vremenom broj zainteresovanih djevojaka se povećavao.

Vrste plesa i zdravlje

- Ja podučavam egipatski trbušni ples, pored kojeg postoji i turski, marokanski, alžirski... Najstariji je ovaj naš, egipatski, iz kojeg su se razvili svi drugi pravci. Žene koje žele časove obuke prvo provedem kroz historiju plesa. Orijentalni ples nije nikad bio ples koji je nastao u kafani. Nije bio kabaretski ples, nije bio ples koji je nastao u haremu. Orijentalni ples je nastao kao ritual koji su žene izvodile dok se neka druga žena porađala, i to su one radile u krugu. Inače, žene cikličnim pokretima lakše potiskuju bebu da izađe. Neke žene su mi govorile da su imale to isto u obliku vježbi za trudnice, koje su bile identične. Na ovaj ples ide dosta žena iz zdravstvenih razloga. Jer, lijepo se namjeste kukovi, kičma, karlica, formira se lijep oblik stzražnjice, a cijelo tijelo se lijepo izvaja. To je jedina vrsta plesa u kome mičete sve mišiće. U tome je njegova ljepota i zato se razlikuje od drugih plesova.

Miks iz Čikaga

 - Dok sam bila u Americi, u Čikagu, imala sam priliku da se upoznam sa orijentalnim egipatskim plesom koji je imao primjese fusion belly dancea i tribal belly dancea. Amerikanci, kao i u većini stvari, traže neke svoje smjerove. Baza je orijentalni ples, a nadogradnja miks sa nekim od ostalih elemenata plesa. Također, tamo se pleše s rekvizitima koji se ne koriste u arapskom svijetu. Meni se sviđao taj miks jer omogućava da izgradite svoj stil orijentalnog plesa, i da po tome budete jedinstveni i prepoznatljivi. Inače, rekviziti koji se koriste u orijentalnom plesu, kao što su veo, svijeća, sablja i tako dalje, imaju svoju simboliku.

Porijeklo iz faraonskog Egipta

- U starim knjigama se može naći podatak da ovaj ples potiče još iz faraonskog Egipta, i da su ga egipatske svećenice izvodile za kraljicu, jer ovaj ples predstavlja igru plodnosti. Kad ga plešete, to radite bosi, da bi se spojili sa majkom prirodom. Poslije su ga siromašniji slojevi društva počeli primjenjivati u svojim ritualima, da bi kasnije prerastao u egipatski porodični ples. Tokom  vremena ples je ostajao u okvirima porodice i mogao se vidjeti samo na sijelima, kao i danas, jer, djevojke nisu mogle niti mogu izlaziti tek tako. Kada su u pitanju vjenčanja, djevojke su ga plesale mladoj, želeći joj da bude plodna. Mi to danas nazivamo djevojačkim večerima. Turci su u 11. vijeku ovaj ples primijetili  kod putujućih Cigana, i prepoznali ga kao lijepu igru koja bi se mogla prebaciti u kafanu i komercijalizirati. Nadalje, orijentalni ples se raznoliko razvijao. Onaj koji je nastao u gradu razlikuje se od plesa koji s planina. Na primjer, pri turskom trbušnom plesu akcent je stavljen na donji dio, odnosno na karlicu, guzu i na veliki rad kukova. Ja, lično, više volim egipatski ples jer je puno elegantniji i graciozniji. Kada ga plešete onda to činite bukvalno od glave do pete. I laik može vidjeti razliku između egipatskog i turskog plesa.

Sa velom ili bez vela

- Veo je dobio na simbolici kada su se haremi osnovali, tada se počeo i koristitii. Jer, žene nisu izlazile iz harema, tako da, kada plešete s velom, on predstavlja jedan vid slobode, on leprša. Može se nastupati sa rekvizitom i bez. Moji su rekviziti štap i veo. Na prvom mjestu veo zato što ja volim plesati sa njim, i zato što ima lijepe efekte i što plesačica dolazi sasvim do izražaja. Ne postoje pravila da li se mora ili ne mora sa igrati velom. Plesanje sa štapom predstavlja neku vrstu ismijavanja autoriteta. Jer, znalo se nekad, ko ima štap, on ima moć. Žene su poslije uzele taj štap i kroz ples se podsmjehivale muškarcima, mada je tu bilo i dosta koketiranja. Turci su uveli praksu da se pleše sa sabljom, sa svijećama, isto tako sa zmijama. Zbog umjetničkog dojma.

Šta da se radi sa muškarcima?
- U Egiptu, pored ženskih instruktora trbušnog plesa imate i muške. I ne podučavaju samo one ratničke plesove, nego baš i orijentalne. Treba napomenuti da u Turskoj ranije nisu plesale žene, nego muškarci. U Turskoj su plesali u kafanama radi zabavljanja gostiju, a to su bili muškarci sa perikama. Imitirali su da imaju grudi... Danas imate istu pojavu u Turskoj. Otići ćete da gledate ples, misleći da gledate plesačicu, a u pitanju je transvestit, koji pleše uglavnom za novac. U našim krajevima bi to bilo jako teško. Hipotetički bih prihvatila muške kandidate u svojoj školi, ako bi došli, mada je to teško očekivati zbog našeg mentaliteta. Radili bi istu vrstu vježbe kao i žene. Naravno, dečki nemaju isto tijelo, nemaju maternicu i ne rađaju, ali bi radili iste pokrete i vježbe. Dečki koji krenu na ovu vrstu plesa od malih nogu, znaju nekad biti bolji od žena. Ali, stvar je mentaliteta. Naprimjer, u Egiptu je normalno da i muški i žene plešu ovaj ples.

BiH, tradicija,  kompleksi, predrasude...

- Kod nas je za muškarce bauk i latino ples. Kada dečki plešu salsu, kažu im odmah da su feminizirani, da su ovakvi i onakvi. Ne mogu ni da pomislim šta bi se desilo da dođu ovdje. Evo, i Hrvatska je koliko-toliko otvorena za ovu vrstu plesa, na njihovoj nacionalnoj televiziji pojavio se dečko koji pleše. Mislim da bi u Sarajevu takav muškarac bio ispljuvan. Vjerovatno bi imao nekih neugodnosti i govorilo bi se u stilu, vidi razvratnosti i na šta je sve otišlo. Taj ples su u BiH donijele Osmanlije, Turci koji vole provod i žene. Oni su, isto tako, formirali hareme. Trbušne plesačice se nisu baš tako javno eksponirale u njihovo vrijeme kao što se to danas radi. Bile su plesačice koje su plesale za sultana, za njegove prijatelje i slično. Balkan je ipak u to vrijeme bio prilično primitivna sredina, i kad su se Turci povukli sa ovih prostora, naši ljudi nisu baš blagonaklono gledali na sve to. I meni je ovdje 2006. godine bilo teško pokrenuti školu. Trbušni ples, kao i svaki ples, možete gledati sa aspekta umjetnosti, ali i nemorala. Kakva je razlika kada su u pitanju latino plesovi, gdje se nose uski kostimi sa kratkim suknjicama, gdje se sve vidi i gdje je sve naglašeno, ili tango, recimo. Naše ljude treba samo upućivati i redovno informisati. Nedavno mi je u goste došla prijateljica Slavica iz Beograda i pitala koliko imamo škola trbušnog plesa u BiH, i koliko je zainteresovanih za suradnju. Kažem joj nemamo nijednu, a ona u čudu kaže: - Kako nijedna, pa vama je to valjda bliže nego nama. A trbušni je hit u Beogradu, dok je u Hrvatskoj postao trend.

Šanse za punije djevojke

- U Egiptu su popularne punije djevojke, one koje imaju, je li, malo više mase na sebi. Popularnije su od mršavih djevojaka. Kada se pleše takozvani shimmy stil, ta masa počne da vibrira, pa se dobijaju totalno drugačiji efekti nego kod djevojke koja je mršava. U isto vrijeme u Tunisu i ponegdje u Turskoj premršave djevojke su hit. U Americi djevojke koji izvode primal belly dance većinom su mršave, kao gliste. Pola djevojaka koje ovdje dođu ne bi nikad mogle zaplesati u Egiptu, jer su premršave. To je, opet, vezano za kulturu. Arapi su oduvijek voljeli malo punije žene.
Kroz orijentalni ples čovjek se relaksira umno, pa onda i fizički i kroz njega vraća samopouzdanje. Ima dosta žena koje se stide svog tijela, a koje, kroz ovaj ples, opuštajući se zavole svoje tijelo. Orijentalni ples nema starosnih ograničenja, niti je uslovljen izgledom. Ima žena koje požele da smršaju i radi toga ovdje dođu, a vremenom zavole i ples i sve pozitivne efekte koje nosi, posebno zdravstvene.

Cijeli tekst možete pročitati u magazinu START BiH ili pretplatom na elektronsko izdanje.

DOWNLOAD specijalni prilog o prostornom uređenju