Uz 30. godišnjicu zataškane opsade džamije u Meki, prvog dana hidžretske 1400. godine
Sljedbenici Džuhejmana ne dočekaše Mehdija i Sudnji dan
Danas kada je islamistički terorizam postao globalni problem svima je jasno da je zataškavanjem napada na središte islama u svetom gradu Meki, sada već daleke 1979., propuštena jedinstvena prilika da se nadolazeće zlo na vrijeme prepozna, ali i da se definitivno ukaže na njegove korijene
Piše: Muhamed Jusić
Ovogodišnjeg 20. novembra, dok su se milioni hodočasnika iz čitavog svijeta slijevali u svetu džamiju u Meki kako bi obavili petu islamsku temeljnu dužnost - hadž, malo ko od njih je znao da je na taj dan prije trideset godina najsvetije mjesto svih muslimana bilo meta napada ljudi koji su vjerovali da slijede Mehdija, obećanog mesiju. Razlog je jednostavan: u Saudijskoj Arabiji se, ali i u ostatku muslimanskog svijeta, o ovom događaju jako malo ili nikako govorilo.
Zlo nije na vrijeme prepoznato
Tako je opsada džamije u Meki u novembru 1979. ostala slabo poznat detalj iz prošlosti najvećeg svetišta svih muslimana svijeta. Iako se radi o najspektakularnijem napadu militantnih islamista, čija ideologija je tada još bila u povoju, on nikada nije u potpunosti rasvijetljen, nikada adekvatno analiziran i iz onoga što mu je prethodilo nikakve pouke nisu izvučene. Danas kada je islamistički terorizam postao globalni problem svima je jasno da je zataškavanjem napada na središte islama u svetom gradu Meki, sada već daleke 1979, propuštena jedinstvena prilika da se nadolazeće zlo na vrijeme prepozna, ali i da se definitivno ukaže na njegove korijene.
Samo će vam rijetki starosjedioci Meke, ukoliko uspijete pridobiti njihovo povjerenje, objasniti gdje da tražite tragove metaka i gelera u starom osmanskom dijelu džamije koja se nalazi oko Kabe. Od istih ćete možda čuti pokoji detalj o onome što nazivaju Fitnetul-Džuhejma (smutnja i razdor Džuhejmana) i to je otprilike to. Pisanih tragova u Kraljevini skoro da nema. U čitavoj biblioteci Islamskog univerziteta u Medini, kao i u gradskoj biblioteci Kralj Abdulaziz, nema niti jednog naslova na ovu temu. To je posebno čudno kada o svakom drugom kontraverznom događaju koji se tiče skorije historije Saudijske Arabije (kakav je npr. pokolj šiitskih demonstranata koji su za vrijeme hadža tražili da se Meka i Medina proglase distriktom kojim bi upravljali svi muslimani svijeta) imamo barem službeno štampanu publikaciju saudijskog Ministarstva informisanja u kojima se daje zvanična verzija događaja. Jedino što se može naći jesu cenzurisani novinski napisi iz tog perioda.
U susjednim arapskim državama situacija je nešto bolja, tako da se u Jordanu i Egiptu mogu naći naslovi koji na ovaj ili onaj način tretiraju ili objašnjavaju šta se desilo početkom novog hidžretskog stoljeća u centru islamskog svijeta i za sve muslimane svijeta najsvetijoj džamiji. Jedna od takvih knjiga je Džuhejmanov potres u Meki (Zilzalul Džuhejma fi Mekka) Hamze El-Hasana i Revolucija u Meki (Sevra fi rihabi Mekka). Nakon 11. septembra 2001. zapadna javnost se zainteresovala za ovaj skoro prešućeni događaj u nadi da će u njemu naći korijene islamističkog militantizma. Tako je u zadnjih nekoliko godina štampano nekoliko knjiga i ozbiljnih naučnih studija na ovu temu.
Oružje unešeno na tabutu
Sve je počelo rano ujutro 1. muharrema 1400. godine po hidžretskom kalendaru kada se na sabah-namazu (jutarnjoj molitvi) preko pedeset hiljada ljudi skupilo da obavi prvi namaz u novom hidžretskom stoljeću. Među njima je bilo i stotinjak sljedbenika studenta islamskih nauka iz Medine Džuhejmana el-Utaibija koji je već neko vrijeme naučavao kako je njegov mlađi kolega Muhammed ibn Abdullah el-Kahtani ustvari Mehdi (spasitelj) čiji je dolazak pred Sudnji dan nagovijestio poslanik Muhamed lično. Prema tradicionalnom islamskom učenju, pred sami smak svijeta na zemlji će se pojaviti čovjek kojeg će zvati Mehdi, ime će mu biti Muhamed, koji će zemlju ispuniti pravdom i sigurnošću nakon što je njome dugo vladala nepravda i sila. Godinama ranije Džuhejman el-Utaibij je u Medini djelujući kroz organizaciju El-Džam`a es-Salafiyya al-Muhtasiba (Selefijska organizacija koja naređuje dobro a odvraća od zla) skupljao nezadovoljnike koji su zagovarali povratak idejama ihvana (braće), prvih sljedbenika Muhameda bin Abdulvehaba (utemeljitelja tzv. vehabizma) u prvim danima Kraljevine. Za njega je vladajuća porodica i ulema koja ih je podržavala odstupila od islamskog učenja i pretvorila se u sluge Sjedinjenim Američkim Državama kojima su budzašto davali naftu.
Prema sažetku svjedočenja onih koji su preživjeli napad, među kojima je bilo i sljedbenika El-Utaibija koji su se nakon hapšenja pokajali i koji su pomilovani, pobunjenici su oružje unijeli u harem džamije pored Kabe skriveno na tabutu, jer je uobičajena praksa da se nakon obaveznog namaza u Meki klanjaju i dženaze umrlima iz Meke i okoline. U prvim redovima uz imama su bili sljedbenici Džuhejmana koji su se dogovorili da se prije nego se počne klanjati dženaza dokopaju oružja i uzmu imama i što više prisutnih kao taoce. Odmah nakon što su se domogli oružja pobunjenici su počeli pucati u zrak, a El-Utaibij se domogao mikrofona te preko džamijskog razglasa počeo pozivati prisutne da slijede Mehdija koji će svijetu donijeti pravdu. Imam se uspio umiješati među hiljade ljudi koji su panično počele bježati iz džamije i na taj način umači napadačima. Svi oni koji na vrijeme nisu uspjeli napustiti džamiju su postali taoci mladih fanatika.
Neki od prisutnih koji su kasnije svjedočili autorima studija o čitavom događaju su se prisjetili kako je El-Utaibij pozivao: Slijedite Mehdija, koji će ovu kraljevinu očistiti od njezine dekadencije!
Zemlja nije progutala specijalce
Von Florian Peil, novinar lista Die Zeit, je reakciju vlasti opisao kao paničnu. On veli: - Kralj Saudijske Arabije Halid, panično reaguje kada je u 800 km udaljenom Rijadu čuo za zbivanja u Mekki. Ovo je prvi put nakon osnivanja države 1932. godine da militantna opozicija protestvuje protiv njegove familije. Totalno iznenađen zbivanjima, a uz to neiskusan sa ophođenjem sa otvorenim otporom, zapovijeda da se zatvore granice zemlje, da se prekinu telefonske veze i da se vojska usmjeri u Mekku. Ministar unutrašnjih poslova Najif i ministar odbrane Sultan odmah odlaze u Mekku. Popodne 20. novembra je džamija opkoljena i prekinuto je snabdijevanje strujom. Vlada je u međuvremenu saznala sa kim ima posla: tek godinu prije su bili uhapsili Džuhejmana El-Utaibija i stotinjak njegovih pristalica zbog
‚ustaničkih ideja’ da bi ih nakon mjesec dana pustili iz zatvora u Rijadu.
Oni koji bolje poznaju situaciju u Kraljevini tvrde kako se razlog zbog kojeg sigurnosne snage nisu brže reagovale ne krije u njihovoj neprofesionalnosti, nego strahu kralja Halida koji nije htio da izda naređenje da vojska interveniše u Svetoj džamiji u čijem je okruženju zabranjeno potezati oružje radi borbe. Prema toj varijanti događaja, fetva je izdata tek nakon četiri dana.
Međutim, nakon što su saudijske sigurnosne snage i vojska krenuli u napad ispostavilo se da su pobunjenici daleko tvrđi zalogaj nego što su mislili. Zanimljivo je kako je El-Utajbij uvjerio svoje sljedbenike da će Bog dati da se zemlja procijepi pod nogama vojnika zla kada krenu na njih, jer se u predajama od poslanika Muhameda navodi da će se to desiti kada ljudi kod Kabe prepoznaju Mehdija. Kada zemlja nije progutala saudijske specijalce koji su na njih krenuli sa svim raspoloživim oružjima od oklopnih vozila do helikoptera, sljedbenici Mehdija su shvatili da im se boriti do smrti. Borbe su se otegle danima, a fanatični borci naoružani snajperima su davali žilav otpor krijući se iza stotina talaca koje su držali kao živi štit. Iako se o tome u svijetu nije puno izvještavalo jer su vlasti u Rijadu odmah čim su čule za napad zatvorile sve granične prijelaze i isključili međunarodne telefonske linije, vijesti su počele da cure u muslimanskom svijetu koji je bio šokiran. Pritisak zbog sigurnosnih propusta, zakašnjelog odgovora i nesposobnosti saudijskih snaga da ovladaju situacijom se počela pretvarati u međunarodnu blamažu kraljevske porodice koja itekako drži do svoga imidža i rejtinga. Zato se oni odlučuju da stvari riješe na način na koji se u toj kraljevini od pronalaska nafte rješava većina problema. Da plate, brate, onome ko zna kako se pobunjenici mogu istjerati. Izbor pada na francuske specijalce koji dolaze u Meku i uz pomoć saudijskih komandosa ovladavaju džamijom, ali tek pune dvije sedmice nakon što su se u njoj zabarikadirali mehdijevci.
Kralj Halid se trudi da se sramota zaboravi i radi na uspostavi svoga autoriteta. Od sada kuća Sauda, tvrdi Peil, postaje još religioznija nego što su to bili pobunjenici i javno demonstrira svoju religioznost. Stvarne posljedice nikad nisu sagledane. Ideologija militantnog selefizma je sve samo ne poražena tih dana u centru muslimanskog svijeta.
Poginulo 177 pobunjenika, 127 vojnika i 26 talaca
Von Florian Peil je rezultate vojne intervencije sažeo u slijedećim redovima: Džuhejman El-Utaibi i 170 preživjelih su uhapšeni. Muhammed el Kahtani, koji je proglašen za Mehdija, je ubijen u borbama, njegov leš će kasnije u saudijskoj televiziji biti prikazan kao dokaz. Princ Najif izjavljuje da je prilikom opsade i oslobođenja džamije ubijeno 177 pobunjenika, 127 vojnika i 26 talaca. Preko 600 ljudi je ranjeno. Po kratkom postupku su Utaibi i 63 njegovih najbližih sljedbenika – 43 Saudijca, nekoliko Egipćana, Jemenaca, Kuvajćana, jedan Sudanac i jedan Iračanin – osuđeni na smrt i 8.januara 1980. godine u osam raznih gradova pogubljeni. Do tada najveće kolektivno pogubljenje u Saudijskoj Arabiji je trebalo da demonstrira odlučnost i snagu. Žene koje su učestvovale u pobuni su osuđene na kućni pritvor, a djeca su im oduzeta i data u domove za nezbrinutu djecu.
Cijeli tekst možete pročitati u magazinu START BiH ili pretplatom na elektronsko izdanje.
