Piše: Amir Telibečirović

Jedna od zvijezda ovogodišnjeg sarajevskog jazz festivala Karim Ziad, alžirsko-francuski multiinstrumentalista, nakon nekoliko gostovanja u BiH prethodnih godina, došao je ponovo. Ovaj put sa grupom također iskusnih jazz muzičara naziva Ifrikya. Njihov nastup u BKC-u vjerovatno nikog u publici nije ostavio ravnodušnim. Publika je naprosto htjela da pleše uz njihov nesvakidašnji osjećaj za ritam, pozivajući  Ifrikyu na bis nekoliko puta na kraju nastupa. Iako je tokom boravka u Sarajevu bio prezauzet, Karim Ziad je našao vremena za kraći razgovor za magazin Start BiH

Kako biste definisali svoju muziku i stil?

- Ne volim da opisujem svoju muziku. To je jednostavno muzika, muzika sa velikim M za mene. Ali eto, ako bih je već trebao opisati, to je ukus Magreba sa evropskom harmonijom. Pokušavam da harmonizujem nešto od tradicionalne muzike, kao što je Gnawa na primjer. To su instrumenti i stil crnačke populacije sjevera Afrike. Želim da je prenesem bjelačkoj publici, slušaocima. 

Šta znači riječ Ifrikya? 

- Značenje same riječi Ifrikya na arapskom jeziku jeste – Afrika. Prije nego što su Arapi stigli do Magreba, to je bio naziv samo za taj dio, za sjevernu Afriku. Arapi su poslije dolaska taj naziv koristili za cijelu Afriku. Ifrikya je naziv za moju grupu, koji su dali kako bi sačuvali sjećanje na svoje porijeklo. Ja sam inače rođen u Alžiru, a došao sam u Francusku kad mi je bilo dvadeset godina. 

Kako ste realizovali taj muzički interkulturološki stil?  

- Pa, moja kultura je takva. Ja nisam stoprocentno Arap. Pomalo sam Arap, pomalo Berber, pomalo crnac, pomalo Grk, pomalo Turčin. Ja sam puno toga. Ako bih gledao svoje korijene, ja sam iz sjeverne Afrike. Moji korijeni sežu  možda i pet hiljada godina unazad od tamo. Jer, tamo su dolazili Arapi iz Arabije, dolazili su Turci iz male Azije, Evropljani iz Evrope. Alžir nije Maroko, na primjer. Maroko nije imao toliko tih invazija u prošlosti. Alžir je ipak bio kao neki bulevar što se toga tiče. 

Iako ste multiinstrumentalista, nekako ste najpoznatiji po svojim bubnjevima, kako ste se odlučili baš za taj instrument? 

- Kada sam još bio u utrobi svoje majke, ona je otišla sa mojim ocem u restoran gdje je svirao neki orkestar. Mojoj majci su se tada jako svidjeli bubnjevi. Slušala je bubnjarsku solo izvedbu i svidjelo joj se. Onda sam ja počeo nogama bubnjati u njenom stomaku, govoreći na taj način mojoj majci da se i meni to sviđa, direktno iz njenog trbuha. Kasnije, kada su mi bile četiri godine, počeo sam sa bakom da sviram. Imala je brojne instrumente u kući, među njima i perkusije. Nije se postavljalo pitanje želim li ili ne da sviram. To se ne može jednostavno objasniti, kao da je bilo zapisano da ću biti muzičar i prije nego  sam rođen. Naprosto, od tada sam muzičar.

Kako ste upoznali bosanskog džezera Bojana Zulfikarpašića i kada ste počeli sarađivali s njim?

- Bojan je moj dobar prijatelj, zajedno smo radili u bendu. Kada sam ga slušao ranije, rekao sam mu – čovječe, tvoja muzika je zapravo naša. Ja sam komponovao neku muziku sa tradicionalnim alžirskim ritmom i izgledala je kao da je iz Bosne, ili iz Beograda, ili drugog dijela balkanskog regiona. Mogu reći da svoju karijeru dijelim na period prije Bojana i nakon Bojana. On je uradio i jednu pjesmu za mene. Kada sam je prvi put čuo, mislio sam da je preuzeo iz alžirske tradicije, ali rekao mi je: – Ne čovječe, ovo je moja kompozicija. Rekao sam mu da je moram uzeti i staviti na moj CD.

Trinaesti međunarodni muzički festival Jazz Fest Sarajevo 2009 bio je prilično kvalitetan i solidno organizovan. Opravdao je povjerenje publike da je najurbaniji od svih sarajevskih festivala. Svi ovogodišnji koncerti bili su  podjednako i zanimljivi i profesionalno izvedeni. Teško je reći ko je bio prva zvijezda, jer su svi izvođači zaslužili da budu istaknuti. Ipak, za slavnog Kurta Ellinga, čiji je glas dio publike asocirao na Franka Sinatru, može se reći da je pružio najviše, stvorivši tokom svog nastupa sjajnu jazz atmosferu kakva je vladala u starim jazz klubovima New Orleansa, Chicaga ili Bostona. Iako su poklonici i poznavaoci jazz muzike i stila rijetki u BiH, posjeta svim koncertima je bila solidna. Za vrijeme nastupa, pojedine dionice u svirkama izvođača djelovale su pomalo zbunjujuće na publiku koja bi u pola izvedbe pomislila da je vrijeme za aplauz, da bi ubrzo shvatili da se pjesma ili instrumentala nastavlja. Generalno gledajući, i festival i muzičari, pa i publika bili su na visini zadatka. 

Pretplatite se >