Zemlja: Trebević
Četiri mladića bježe s Trebevića
Silazeći prema čaršiji, makadamskim putem iznad kojeg su nekada lelujale kabine, pokraj temelja i ostataka stubova za žičaru, ljudi se obično sjete stare hit pjesmice o četiri mladića koji s Trebevića idu na utakmicu na Koševo. Pričalo se da ih je u pjesmu moralo toliko stati zbog insistiranja na lokalnom nacionalnom ključu. Možda i jeste bilo tako, ko zna, ali Trebević je tada bio rajska planina, izletište na kojem su Sarajevu zavidjeli mnogi gradovi Evrope i svijeta. Danas, Trebević i svi zaljubljenici u njega čekaju bolja vremena
Piše: Amir Telibečirović
Od brojnih planina oko Sarajeva, jedino se za Trebević može reći da nije samo pored ili iznad Sarajeva, nego je i u Sarajevu. Ta planina je sastavni dio grada već vijekovima, ustvari od njegovog nastanka. Atraktivni panoramski pogledi sa bilo koje trebevičke čuke, bob-staza iz perioda zimske olimpijade, restoran Vidikovac (u šatrovačkom žargonu i gledikovac), obilje šume, televizijski repetitor, planinski domovi, sve su to pojmovi po kojima je Trebević moguće prepoznati, a trenutno nedostaje onaj za koji se slobodno može reći da je najpoznatiji - čuvena električna žičara, uspinjača. Ono čega nema, a što je bilo popularno dok nije nestalo, obično završi samo u pričama, ponekad i u mitovima. Tako je i sa žičarom, koja od 1992. godine nije u funkciji. Tokom artiljerijskih napada na Sarajevo temeljito je uništena. Postoje ideje, planovi i navodno spremni investitori za obnovu žičare, ali za sada to spada domen lijepih želja.
Trebević je ostao upamćen i po mračnim stvarima, o kojima je ovdje izlišno pričati, jer je to poznato i mnogima izvan ovih krajeva, a kamoli onima koji su opsadno-ratni period proživjeli u Sarajevu. Ovdje ćemo se pozabaviti sadašnjošću i nadamo se boljom budućnošću Trebevića.
Apokalipsa na Vidikovcu
Trebević je danas relativna nepoznanica i za goste grada, ali i za mnoge Sarajlije, pa se i dalje radije odlazi na suprotnu stranu svijeta, na sjeverne padine iznad grada prema Baricama, Čavljaku, Nahorevu, Crepoljskom. Razlozi su razni, od ratnih trauma, predrasuda, nezainteresovanosti, lijenosti do straha od nagaznih mina i drugog entiteta. Zadnjih godina se nešto mijenja na tom planu, iako dosta polagano i postepeno povećava se broj planinara, znatiželjnika, taksista, izletnika, pa i prirodnjaka koji odlaze na Trebević. Gore je moguće otići pješke, putem po vlastitom izboru, ima ih dosta. Pošto većini ljudi kada se ide uzbrdo pješačenje ne pada na pamet, treba reći da se može otići kombijem gradskog prijevoza koji polazi sa Bistrika pokraj Latinske ćuprije izjutra. Moguće je i taksijem, vlastitim vozilom i biciklom. Cesta od Vraca, koja preko Trebevića vodi prema Jahorini, oštećena je na nekoliko mjesta ali je prohodna. Ostaci olimpijskih, ugostiteljskih i privatnih objekata koji se mogu vidjeti usput djeluju odbojno i sumorno, a manjih pomaka na obnovi ima tek tu i tamo. Prva dilema o tome kamo dalje, namjernicima u vozilu može se pojaviti kod skretanja prema ostacima bob-staze. Glavna cesta tu nastavlja dalje prema Brusu i Jahorini, a jedan asfaltni krak, koji se malo dalje pretvara u puteljak, odvaja se nalijevo i nestaje između šuma. Odmah pokraj raskršća, na livadi je ruševina nekada sjanog ugostiteljskog objekta Prvi šumar.
Moderni putopisac iz Holandije, Martin S. Past, kada je prije nekoliko godina na tom mjestu odabrao skretanje na lijevo, vidjevši na kraju puta razvaljenu masivnu betonsku konstrukciju nekadašnje bob-staze, pomislio je da se iznad Sarajeva već počeo Sudnji dan. I stvarno, zahrđali metalni plehovi, rupe i ostaci gelera i metaka u betonu, rasuta staklena vuna, koja je nekad izolirala korito bob staze, tone smeća, mahovina i puzavice koje se uvijaju uz betonske i metalne stubove, podsjećaju na scene konačne apokalipse. Prolazak ispod oronulih betonskih zmija, daje osjećaj prolaska kroz prastaru kapiju u neko tek otkriveno antičko naselje ili drevni paganski hram od prije nekoliko milenija. Martin je obilazeći te i okolne kote, posjetio i bivši restoran Vidikovac, sa terasom koja je pružala jedan od najboljih i najljepših panoramskih pogleda općenito, a koji je danas kompleks ruševina išaran sprejom, okruženih korovom i šutom. Zidovi su puni grafita, uglavnom sa šovinističkim porukama. Isto stanje je i na ruinama stanice žičare, odredišta za sve uspinjače s kružnog toka koje su nekada stizale iz grada.
Teško mi je bilo zamisliti da je ovdje, samo nekoliko godina poslije Olimpijade, tokom koje je ovdje sve blistalo, vrvilo od novinara, turista i takmičara iz cijelog svijeta, bila teška artiljerija, vojska... Sada kada gledam ovu pustoš i sve ovo što je uništeno, drugačiji je osjećaj. Nekako čudan. Teško je povjerovati da je neko mogao sve ovo uništiti..., zapisao je Past.
Planinarski kutak i krčma na Brusu
I bez toga, na Trebeviću je teško izbjeći asocijacije na prethodni rat. Prva linija fronta nije bila daleko ispod Vidikovca, pa su tragovi rata svuda okolo. Tu su donedavno bile razbacane prazne čahure granata, koje su pokupili uglavnom lokalni znatiželjnici i turisti novog kova. Na uskoj trim stazi u blizini Vidikovca još se naziru utisnuti tragovi tenkovskih gusjenica. Ali, uprkos svemu, pogled i dalje plijeni. Šetnja tim dijelom planine vrijedi zlata, ako ništa zbog gustog zelenila koje sve više pokriva prljavštinu i ruševine bliske prošlosti. A pogled nije uvijek isti. U zavisnosti od godišnjeg doba, panorama se mijenja. U kasnu jesen i zimi, kuće Sarajeva u kotlini ne vide se od najgušće moguće magle začinjene smogom. Gustu, bijelu masu, povremeno probije, odozdo, tek toranj na Humu. U isti tren viši dijelovi Trebevića znaju biti osunčani pa izgleda kao da bijelo jezero gledate sa sunčanog ostrva. U proljeće, ljeti sve izgleda drugačije, ali i dalje lijepo, kao iz bajke.
Nekih pola kilometra dalje, glavnom cestom naviše, uz oštru krivinu nalazi se jedan od rijetkih aktivnih ugostiteljskih objekata jednostavno nazvan Planinarski kutak. Poslijeratni vlasnik Avdo Zametica, koji je, na žalost, preminuo prošle godine, uspio je uz pomoć rodbine i prijatelja renovirati ovu uništenu planinarsku destinaciju, pa planinari, izletnici i turisti nakon dugo vremena mogu ponovo uživati uz jelo i piće, po pristupačnim cijenama, u sjajnom okruženju i opuštajućoj atmosferi, koju čak ni činjenica da entitetska granica prolazi doslovno pokraj samog Kutka ne može ugroziti. Nikom ne smeta što je kabina poljskog klozeta u Republici Srpskoj, a stolovi u BiH Federaciji, sve skupa u tridesetak metara razmaka.
Nastavljajući glavnom cestom, a može se i šumskim puteljkom, nekih tristo metara dalje, na lokalitetu zvanom Brus, pored improvizovane stanice za kombije koji dolaze iz Sarajeva, nalazi se krčma u pravom smislu te riječi. Ako iz bilo kojeg razloga Planinarski kutak ne radi, ova krčma, ineče u RS-u, koja se zove Brus (ispisano ćirilicom, s grbom FK Sarajeva na zidu ), može poslužiti kao alternativna ogladnjelim ili žednim posjetiocima. Ima u njoj jeftinog mezetluka i pića, a nije ju teško pronaći, čak i ako se ne čuju glasovi mušterija ili muzika. Miris roštilja ovdje služi kao nevidljiva planinarska markacija. Ali, valja ići dalje jer to još nije vrh Trebevića. Za najvišu tačku, koja se nalazi pokraj vitkog crvenog TV releja, treba se malo više potruditi. Staza je obilježena s dovoljno markacija i putokaza na stijenama i drveću, a šumski puteljak je dobro profilisan pa samo treba biti istrajan.
Čobani u minskom polju
Donedavno su trebevićke pejzaže krasili (a i dalje će u pojedinim nepristupačnim dijelovima) i fluorescentni demineri. Spuštajući se pored bob staze i nekadašnje astronomske opservatorije na Čolinoj kapi, također temeljito demolirane i opljačkane, mogle su se vidjeti žute trake i crvene oznake sa upozorenjem o nagaznim minama, a na njima omeđenom parcelama našao bi se i pokoji pravi deminer. U svojoj opremi i na svom radnom mjestu, u stilu one: - U svojoj vjeri na svojoj zemlji (sa svojim znojem, svojim strahom i svojim rizikom). Da bi sve bilo kako Bosna zapovijeda, znalo se desiti da čoban sa svojim stadom ovaca mrtav hladan ušeta u polje s druge strane oznaka sa upozorenjem na mine. Jedan je tako naišao, a ovce, u skladu sa svojim nepoznavanjem i ćirilice i latinice i engleskog, ušle u minsko polje i mirno brstile sočnu travu. Na pitanje jednog zabrinutog izletnika u vezi sa mogućnošću da neka od njegovih ovaca li čak i on sam nagazi na minu, čoban je nervozno odgovorio:
- Kakve mine, to samo lažu ljudima! Nema tude mina. Ima ih na drugom mjestu, znam gdje jer sam ih i sam postavlj'o. Ovuda stalno prolazim, pusti njihovu priču, nemojte im vazda vjerovat'.
Silazeći prema čaršiji, makadamskim putem iznad kojeg su nekada lelujale kabine, pokraj temelja i ostataka stubova za žičaru, ljudi se obično sjete stare hit pjesmice o četiri mladića koji s Trebevića idu na utakmicu na Koševo. Pričalo se da ih je u pjesmu moralo toliko stati zbog insistiranja na lokalnom nacionalnom ključu. Možda i jeste bilo tako, ko zna, ali Trebević je tada bio rajska planina, izletište na kojem su Sarajevu zavidjeli mnogi gradovi Evrope i svijeta. U ovo novo vrijeme, kada se nacionalni ključ koristi samo za otključavanje političkih budžaka, ona četvorica momaka iz pjesme Vede Hamšića ne bi išli nego bi bježali s Trebevića, ne samo zato što nije deminiran do kraja, već i zbog onoga što je toj prelijepoj planini uradila ljudska ruka i zamućeni um. Ali kad se na kraju sve sabere i oduzme, na Trebević treba ići.
Ilirski ritual na Trebevištu
Prema nekim izvorima, imenica Trebević je navodno nastala od riječi Trebevište. Pretpostavlja se da su drevna ilirska plemena prije mnogo stoljeća na vrhovima Trebevića koristili vrtače za ritualno prinošenje životinjskih žrtava. Navodno bi u vrtačama spaljivali životinje, odnosno trijebili ih pa je tako i prostor dobio ime Trebevište.
Vrh Trebevića je na oko 1.629 metara nadmorske visine. Planina se prostire na potezu jugoistok – sjeverozapad. Kao park šuma, 1954. godine stavljen je pod državnu zaštitu. Najslavnije trenutke novije historije imao je za vrijeme ZOI 1984. godine, a najneslavnije od 1992. do 1995. godine, u vrijeme vojne opsade Sarajeva.
Napredak u čišćenju
Posao deminiranja Trebevića još nije u potpunosti završen. Ostalo je oko 300.000 m2 koji se nalaze na području ispod Pitinih stijena, Paleža i zoni koja vodi prema staroj pruzi. Radi se o područjima koja nisu u čestoj upotrebi i koja su kao takva propisno obilježena, saopštava deminerska firma BH MAC.
Cijeli tekst možete pročitati u magazinu START BiH ili pretplatom na elektronsko izdanje.
