Nevidljivi ratnici u ruševinama spomen parka Vraca

Piše: Amir Telibečirović

Među oštećenim i išaranim zidinama tvrđave na Vracama, okruženi gomilom smeća, trener i dvojica kandidata za ninđe sparinguju jedan drugom po kiši i klizavom terenu

Kako prepoznati potencijalnog budućeg ninđu iz Bosne? Možda po njegovoj odluci iz subotnje večeri kada je fudbalska reprezentacija BiH igrala tekmu protiv Estonije da se ne priključi masi i gleda tu utakmicu kod kuće ili na ulici, nego da ode na redovni trening ninđucua. Škola ove vještine je stigla u BiH prije nekoliko godina. Teško je reći da u pravom smislu riječi postoje ljudi koje bi mogli zvati bosanskim ninđama, ali nešto se po tom pitanju radi.

Mnogi ljudi iz ovih krajeva, gledajući holivudske produkcije filmova na temu ninđi od prije tridesetak godina, možda ostanu razočarani razlikom između sarajevske škole ninđucua i onoga što su viđali na tim filmovima. Ninđe, dakle, nisu nadljudi koji lete po 17 metara u visinu, izbjegavaju ispaljene metke po sistemu Mirko & Slavko i više vremena provode u zraku nego na zemlji. Treba usput zaboraviti i na ninđa revizore i ninđa kornjače. Ninđe su, barem u Sarajevu, poprilično normalni ljudi, i tu dolazi do razočarenja za mnoge, jer danas nije naročito popularno biti normalan, u širem značenju te riječi.

Uči se i matematika

Darko Trajkov, mladi trener, koji je znanje stekao u Beogradu, sarajevsku školu ninđucua Ninpoera vodi već oko tri godine. Treninzi se odvijaju u maloj sali KSC Skenderija, a pošto je trening za ovako složenu vještinu specifičan, obavlja se i u prirodi, odnosno na otvorenom prostoru, i to u raznim klimatskim uslovima. Recimo, subotom navečer u Skenderiji, a nedjeljom izjutra među ruševinama tvrđave u sklopu Spomen-parka Vraca. Ninđucu nema kategorije po boji pojasa na kimonu, kao u mnogim drugim dalekoistočnim borilačkim vještinama, a jedan od razloga je i to što nema takmičenja, samo povremena demonstracije vještine. Trajkov napominje da ninđucu ipak nije sport, nego prvenstveno vještina koja duh i tijelo razvija kroz eskivaže, prije svega izbjegavanja udaraca i napada. Potvrdio nam je i istinitost jedne tvrdnje o obuci ninđi, spomenute u beletristici, da se bukvalno sve što se nađe u i pri ruci umije iskoristiti kao oružje. Sarajevska škola, sa trenutno oko petnaestak mladih polaznika, još je daleko od dostizanja tog nivoa treninga, jer za to je potrebna posebna vrsta discipline, koja je baš u spomenutu subotu, kada se igrao važan fudbalski duel za BiH, bila na ispitu. Od svih polaznika pojavila su se samo trojica mladih momaka. Trajkov to primjećuje, ali nije strog kao trener. Za njega je meditacija i samokontrola sastavni dio obuke, trening se održava bez obzira na sve.

Mjesečna članarina je 50 KM , a škola se većinom sama finansira. To podrazumijeva samostalnu nabavku opreme i oružja za vježbanje, od pojedinih stolara naprimjer, te saradnju sa drugim sličnim školama po potrebi. Oštre i ubojite metalne zvjezdice po kojima su ninđe poznate – šurikeni, oružje koje se baca prema protivniku, također se koriste u sarajevskoj školi. Za sada samo gumeni i to za gađanje u metu, ali ne uvijek. Za svaki mjesec predviđena neka druga tehnika za učenje, a u tekućem dominiraju zahvati gušenja i davljenja. Do upotrebe oružja, osim u pažljivim vježbama, još se nije stiglo. Ninđucu podrazumijeva i poznavanje geografije, matematike, ponekad i filozofije, raznih naučnih oblasti kojima se izdvaja iz klasične borilačke vještine. Vježbe disanja, ponešto od joge, meditiranje, penjanje i spuštanje konopcem na zid i sa zida, uče se također u ovoj školi.

Ninpoera - optimistična pojava

Trener Trajkov kaže da se neke samurajske tradicije mogu nakalemiti na ponešto iz ninđucua:
- Riječ samuraj znači - onaj koji služi. Postoji još izraz ronin, to je samuraj bez gospodara. Za samuraje je važio kodeks i fer-plej borba. Kada je Šogun trebao da smakne nekoga, da naruči ubistvo, zvao bi ninđe. A ninđama je bilo važno da pobijede bez obzira na sredstvo kojim će to da postignu, koristeći špijunažu, trikove i razna druga sredstva. Ninđucu bi mogli prevesti kao: vještina nevidljivosti ili vještina upornosti. Ninđa bi u slobodnom prevodu značilo - nevidljivi ratnik. To se više misli na psihičku nevidljivost, ne na fizičku - detaljno pojašnjava Darko Trajkov.

Ninđe su prepoznatljive i po crnoj odjeći i skrivenom licu. Mada, poznate su i ninđe u istom dizajnu ali sa drugim bojama. Za maske na licu, takozvane fantomke, Trajkov kaže da su prevaziđene i da su ostale više kao filmski rekvizit.
Mladi Anel Dudaković, jedan od upornijih i dosljednijih polaznika ove škole, kaže da je zadovoljan treninzima i uslovima rada i da mu se sviđaju tehnike uz korištenje intelekta, ali i egzotika:
- Japanska historija plus stara vještina, to me privlači. Tehnika, meditacija, a ne šake i sile.

Trening traje oko sat i po. Na strunjačama se sparinguje, ali i meditira ležeći. Vježbe su relativno jednostavne, a kroz cijeli trening salom odjekuje muzika sa CD playera. Radi se o filmskoj muzici urađenoj za film Posljednji samuraj. To je trenerov odabir. Nije baš naročito meditativna muzika, ali je solidno urađena, a bitno je da ima kakve-takve veze sa Japanom. Neke od tehnika i zahvata se obavljaju kružno, skoro plesnim pokretima. Trener insistira na tome, a dječaci u trenerkama jedan drugom objašnjavaju da treba ići u krug kao derviši, radi lakšeg usvajanja same vježbe.

Narednog dana trening je kraći, ali iscrpniji. Među oštećenim i išaranim zidinama tvrđave na Vracama, okruženi gomilom smeća, trener i dvojica kandidata za ninđe sparinguju jedan drugom po kiši i čeliče se na nezgodnom klizavom terenu. Ova lokacija im je pogodna za usavršavanje akrobatskih stilova koje prosječan ninđa treba da poznaje. Stoga se konopcem spuštaju i penju niz zid u stilu policijskih specijalaca. Za zimske treninge na snijegu, sarajevska kotlina im pruža dosta uslova, kao što reče trener, jer tada izazovno odlaze na vježbe u prirodu, praktikujući hodanje bosim nogama po ledu.

Ninpoera škola je jedna od rijetkih optimističnih pojava na ovim prostorima jer se njeni polaznici i pored ne baš laganih uslova za rad ne predaju. Štampaju informacije o svojoj školi, lijepe ih po ulicama, na zidovima i stubovima, a ljudima se obraćaju i preko svoje web stranice www.ninpoera.com.ba .

Neopterećeni kodeksima

Ninđucu je drevna japanska vještina koja nije podrazumijevala samo višestruku borbu, nego i precizno poznavanje akrobacija, špijunaže, orijentacije u prirodi, duhovnog pročišćenja, odanosti cilju i zadatku, vrhunsku fizičku i mentalnu kondiciju, mimikriju i spremnost na sve i svašta. Nastala je miješanjem brojnih istočnjačkih borilačkih vještina, golorukih i oružanih. U srednjovjekovnom Japanu bilo je puno teritorijalno političkih podjela između klanova i šogunata. Sve je to vodilo u brojne građanske ratove. Svi šogunati su imali svoje lojalne samuraje. Međutim, to je nekad dovodilo do statusa quo u borbama, zbog izjednačenosti snaga i zbog jedinstvenog kodeksa časti za samuraje, zvanog bušido.

Oni su bili ograničeni tim kodeksom u načinu borbe, moralnim načelima i tumačenju politike, tako da pojedini šoguni nisu uspijevali ostvariti do kraja svoje vojne planove. Zato se došlo na ideju da se formiraju odredi i pojedinci koji bi po vojnoj obuci i spretnosti bili slični ili isti kao samuraji, ali koji ne bi bili ograničeni kodeksima. Tako su nastajale ninđe, maskirani ratnici koji su imali odriješene ruke u akcijama kao što su atentati, špijunaža i otmice. Pod maskama su čuvali svoj identitet. U japanskim regijama Iga No Sato i Koga No Sato, nastale su dvije vodeće ninđucu škole iz kojih su nastala i dva vodeća stila ove vještine. Vremenom je i tu došlo do suparništva i sukoba, pa su ponekad ratovali Iga ninđucu sljedbenici protiv Koga ninđucu ninđi. U dvadesetom stoljeću vještina je demistificirana i izašla je van japanskih granica.

Cijeli tekst možete pročitati u magazinu START BiH ili pretplatom na elektronsko izdanje.