Pokret nesvrstanih jučer i danas, a možda i sutra
Mogu li raskomadani ponovo postati nesvrstani?
Piše: Amir Telibečirović
Dvadeseta je godišnjica od zadnjeg samita nesvrstanih u Beogradu, zadnjeg u bivšoj Jugoslaviji. Taj samit danas djeluje kao neka oproštajna poruka, ali i najava svega što je uslijedilo u narednim godinama
- Draže mi je i rusko govno od američke torte – zbog ove izjavne rečenice, krajem četrdesetih godina prethodnog vijeka, neke su osobe provele određeni period svog života na Golom otoku. Serija hapšenja i odvođenja ljudi u pravcu Dalmacije zbog političkih razloga, uslijedila je naravno nakon 1948. godine. Mnogi tu godinu smatraju politički prelomnom za nekadašnju Jugoslaviju, jer je tada Tito rekao ''historijsko NE'' Staljinu i sovjetskoj dominaciji u regionu.
Potez je bio opasan po jugoslovenske granice, jer Staljin je bio psihopata, ali se kasnije ispostavilo da je taj potez bio opasniji za neke ljude unutar Jugoslavije. Titova odluka iz 1948. godine nije prošla nezapaženo na Zapadu. Američki Life magazin posvetio je članak Titu, kao antisovjetskom komunističkom diktatoru, iste godine, plasiravši ga čak i na naslovnu stranu. Staljin je umro 1953. godine, pa se onda tragalo za novom definicijom Jugoslavije na međunarodnoj sceni. Socijalizam i komunizam su ostali kao vezivno tkivo države, ali bez takozvanog ruskog uticaja. S druge strane, zapadnjačke tekovine su djelovale donekle privlačne, ali za naglo okretanje na tu stranu svijeta još je bilo rano. Tako da se tragalo za nekim srednjim putem, samo još da se malo konkretnije osmisli. Hladni rat na globalnom planu se zahuktavao, pa je trebalo zadržati poziciju neutralnosti.
Nuklearna sila na istoku, na čelu sa sovjetskom imperijom, i nuklearna sila na Zapadu na čelu sa Sjevernom Amerikom, to je bila situacija gdje se prije ili kasnije očekivala ucjena u formi one čuvene – ili si s nama ili si protiv nas. Takva postavka nije odgovarala zemljama takozvanog trećeg svijeta, nerazvijenim ili osrednje razvijenim malim državama. A onda se pojavio pojam – nesvrstani svijet. Indijski premijer Džavaharlal Nehru prvi ga je spomenuo 1954. godine u svom govoru u Šri Lanki.
Najposjećeni sprovod u historiji
Godina koja se historijski poklapa sa nastankom rock and rolla, a bila je to 1955., istovremeno je i godina političkog definisanja nesvrstanih u globalnim razmjerama. Na konferenciji u Bandungu – Indonezija, nekoliko predstavnika naroda, regija i država koje nisu htjele da budu uvučene u ideološki konflikt između istočnog i zapadnog bloka, tražile su svoje mjesto na političkom i ekonomskom globusu. Naredne godine, Tito je pozvao Nehrua i egipatskog predsjednika Gamala Abdela Nasera u svoju rezidenciju na Brione. Tamo je, po nekim nagađanjima, osmišljeno skoro sve ono po čemu su u kasnijim godinama nesvrstani bili poznati i cijenjeni u svijetu. Nešto su od sastanka održali u zatvorenom prostoru, bez javnosti. Na kraju sastanka Tito, Nehru, Naser pružili su ruke jedan drugom i trećem, i razgulili. Svaki u svoju zemlju da vide šta se može napravit od svih tih ideja.
Da ne bi sve ostalo samo zaklano slovo na papiru, na veće Titovo insistiranje, 1961. godine održana je u Beogradu prva službena konferencija Pokreta nesvrstanih, kada je ozvaničena svjetska neutralnost i miroljubivost nesvrstane politike. Nakon toga, vodeće svjetske sile, kao i UN, pokazivale su više poštovanja prema ovom pokretu koji je ostvarivao i manji uticaj na neka dešavanja u svijetu.
Pri prvoj konferenciji bilo je 25 članova pokreta. Broj zemalja članica pokreta se povećavao svake godine. Međutim, teško je bilo održavati globalnu neutralnost u tako velikom pokretu, sa dosta siromašnih zemalja članica. Neke su zbog svog internog siromaštva, građanskih ratova i diktatura bile sklone koketiranju ili sa Sovjetima ili sa Amerikancima, na vojnom ili političkom planu. U Jugoslaviji se tada već manje pričalo o onim tortama i govnima sa Istoka ili sa Zapada, jer je šezdesetih Tito izgradio manje ili više solidan politički odnos i sa Washingtonom i sa Moskvom.
Ali, sve trzavice nisu prošle. Pošto je službena politika nesvrstanosti bila antikolonijalna, antiimperijalistička i uglavnom miroljubiva, također je bila i anticionistička. Tako je nakon šestodnevnog rata između Izraela i Egipta 1967. godine Tito raskinuo diplomatske odnose sa Izraelom. Od tada su palestinski studenti mogli slobodno doći u Jugoslaviju na studiranje. To je Titovoj politici donijelo nekoliko minusa kod američke administracije, ali nije došlo do prekida odnosa. Amerikancima je tadašnje odsustvo sovjetskih trupa na Balkanu, zahvaljujući Titu, možda više značilo nego podrška Izraelu i cionizmu, barem dok je trajala Jugoslavija.
I tako, svakih nekoliko godina, održavali su se novi sastanci nesvrstanih (ili nestrpanih, kako su ih neki oponenti zajedljivo zvali). Sastančenja su bili u Kairu, Lusaki, Alžiru, Kubi, dok Tito nije preminuo 1980. godine. U to vrijeme nesvrstani su okupljali preko sto zemalja. Titov sprovod u Beogradu, u diplomatsko-političkom odnosu, ostao je kao najposjećeniji u novijoj historiji, kada je riječ o brojnosti stranih delegacija. Pokret je nastavio svoje djelovanje i kroz deceniju osamdesetih. Onda je došla turbulentna 1989. godina - Gazimestan, kao najava krvavog raspada Jugoslavije. U svom tom uvodu u haos, održava se zadnja konferencija Pokreta nesvrstanih u cjelovitoj Jugoslaviji. Dvadeseta je danas godišnjica od zadnjeg samita nesvrstanih u Beogradu. Taj samit iz sadašnjice djeluje kao neka oproštajna poruka, ali i najava svega što je uslijedilo u narednim godinama. Ništa posebno se nije dogovorilo niti odlučilo na tom beogradskom samitu, osim uobičajenih govorancija, i potvrde ranijih već poznatih stavova.
Buđenje nesvrstane svijesti
Nesvrstani su nastavili da funkcionišu barem formalno i simbolično i poslije propasti Jugoslavije. Slobodan Milošević je pokušao da učini Srbiju i Crnu Goru jedinim nasljednicima Jugoslavije, pa se ta državna zajednica nazvala Savezna Republika Jugoslavija. što je bilo zbunjujuće za neke afričke članove nesvrstanih. Iako su nesvrstani nastavili djelovati, i dan-danas su aktivni kao pokret, ostaje pitanje njihove svrhe u današnjem svjetskom poretku. Danas nemaju dvije velike suprotstavljene imperijalne sile između kojih bi gradile svoju neutralnost i nezavisnost.
Ostala je samo Amerika i NATO. Možda bi se i Evropska unija uklopila u taj savez, ali izostaje ekvivalent na Istoku. Po nekim prognozama, možda bi to mogla biti Rusija za koju godinu, jer ponovo politički jača, a možda Rusija u alijansi sa Kinom ili sa Indijom, ili sa Iranom. Nikad se ne zna, a sve ove države su u nekom jačanju na međunarodnoj vojnoj, ekonomskoj i političkoj sceni. Kakav će biti budući svjetski poredak niko ne zna precizno, ali Pokret nesvrstanih trenutno ima 118 zemalja članica. Šta to još može da znači, ostaje da se otkrije. Ne obazirući se na materijalno siromaštvo i ekonomsku ovisnost nekih od članica, to nije zanemariv broj.
Po tom pitanju, nešto se događa i kod nas na regionalnom planu. Ministri vanjskih poslova BiH i Crne Gore, Sven Alkalaj i Milan Roćen, prihvatili su nedavnu inicijativu Vuka Jeremića, srbijanskog ministra spoljnjih poslova, da se održi sastanak svih ministara inozemnih poslova zemalja bivše Jugoslavije. Ideja je da se osmisli zajednička organizacija samita nesvrstanih u Beogradu 2011. godine. Vuk Jeremić je uputio pismo vlastima zemalja bivših članica SFRJ sa prijedlogom da se sastanak održi u New Yorku, dok bude trajala Generalna skupština UN-a, krajem septembra.
Uglavnom, kako god da bude političko i društveno uređenje ovih prostora, to će najmanje zavisiti od volje ovdašnjeg običnog i neobičnog stanovništva. Stanovništvo je ovdje dobrim dijelom već svrstano, u razna stranačka, etnička i klasna stada. Oni koji ne žele da se svrstavaju na plemenskim osnovama, to političari učine za njih, i ne pitajući ih. Ako neko i dalje želi da bude nesvrstan u odnosu na balkanske i bosanske interne podjele, onda ga drugi smatraju ili otpadnikom ili budalom.
Puna Bosna Indira i Nasera
Zanimljiva je jedna od zaostavština nesvrstanih tipična baš za BiH. Mnoga muška djeca, rođena nakon 1956 godine, u znak prijateljstva između Tita i egipatskog predsjednika, dobila su ime Naser. To je najčešće bio slučaj u bošnjačkim familijama i donekle među albanskim i romskim. Također, među Bošnjacima, mnoga ženska djeca su dobijala ime po Indiri Gandhi, zbog prijateljskih odnosa između Tita i Indire. Njeno ime pripada hindu tradiciji, ali su zbog egzotičnog prizvuka neki mislili da može poslužiti i kao muslimansko ime, pa se mnoge odrasle Bošnjakinje danas tako zovu (zabilježene su i neke Indire među Hrvatima, Srbima i Albancima, ali ne tako često).
Poslije njih, najviše takvog odnosa prema ličnim imenima je primijećeno među Romima. U romskoj populaciji bivše Jugoslavije, na istim osnovama prijateljstva sa bratskom Indijom, neki Romi su nazivani i Nehru. S druge strane, nije baš poznato da li su neka djeca u Indiji, Egiptu i drugim nesvrstanim zemljama dobijala ime po Titu (osim možda u Meksiku i nekim latinoameričkim krajevima, gdje je Tito ionako domaće narodno ime). Ali zato ulice, bulevari i trgovi širom sjeverne Afrike, i ponegdje u Aziji, i danas nose naziv Maršala Tita.
Za antre(1):
Prvi susret
U Beogradu je od 1. do 6. septembar 1961. godine održana prva Konferencija šefova država i vlada sljedećih vanblokovskih zemalja:
Afganistan, Alžir, Burma, Cejlon, Etiopija, Gana, Gvineja, Indije, Indonezija, Iraka, Jemen, Jugoslavija, Kambodža, Kipar, Kongo, Kuba, Liban, Maroko, Mali, Nepal, Saudijska Arabija, Somalija, Sudan, Tunis i Ujedinjena Arapska Republika koju su činili Egipat i Sirija.
I sljedećih zemalja zastupljenih posmatračima: Bolivije, Brazila i Ekvadora.
Raif Dizdarević, svjedok Samita iz 1989. godine
Labuđi pjev Jugoslavije
Raif Dizdarević, predsjednik Predsjedništva nekadašnje SFR Jugoslavije u periodu 1988 – 89. godine, bio je jedan od sudionika zadnjeg samita Pokreta nesvrstanih u Jugoslaviji, održanog 1989. godine. Prisjeća se tog događaja za Start BiH, ocjenjujući usput i današnji status nesvrstanih u aktuelnom svjetskom poretku:
Šta je najznačajnije vezano za samit u Beogradu iz 1989?
- Od Jugoslavije je tada, skoro plebiscitarno traženo da se prihvati da bude domaćin tog samita, sve druge ponude nisu obećavale da bi samit mogao da se bavi onim što je u tom trenutku bilo presudno. Naime, to je bilo vrijeme kada su se međunarodni odnosi našli na jednoj velikoj istorijskoj raskrsnici. To je bio period kada se gasio hladni rat. Bio je to period kada je konfrontacije između blokova i supersila i trka u naoružanju sve više zamjenjivao dijalog, pregovori, pa i neka sporazumjevanja.
Pokret nesvrstanih je izvojevao, moram da kažem, veliku pobjedu, kad je riječ o tome da se svijet ne dijeli na blokove, da se ne razvrstava na blokove, da se blokovska zategnutost umanjuje i ustupa mjesto dijalogu i dogovorima. Ja sam tada bio u Predsjedništvu Jugoslavije, mi smo bili pred pitanjem da li možemo prihvatiti te uloge, možemo li ići u taj poduhvat, da li možemo postići jedinstvo u zemlji, da se toga prihvatimo, da li možemo ujediniti snage u zemlji oko jednog takvog poduhvata.
A nadali smo se da bi to onda imalo i neki povratni uticaj kad je riječ o odnosima u zemlji, jer smo ušli u nešto što nas čini odgovornim pa bi to moglo uticati na neka raspoloženja i dogovaranja unutar zemlje. Tada sam u Predsjedništvu bio zagovornik mišljenja da takav događaj može biti od koristi kad je riječ o našem međunarodnom položaju. Samit je bio u septembru, a krajem '89. je došlo do rušenja Berlinskog zida, već je slabio i nestajao Varšavski pakt, ostajao je samo jedan vojni blok - Nato. Došlo je do promjena u velikom broju istočnih zemalja, došlo je do ozbiljnih promjena političke karte u Evropi a samim time i u svjetskim odnosima.
Jugoslavija je u čitavom toku nastajanja, postojanja i djelovanja pokreta nesvrstanih bila utemeljitelj i bila jedan od lidera svih aktivnosti, bila je motorna snaga tog pokreta. Jedan nesumnjivi lider tog pokreta od samog početka do svoje smrti je bio Josip Broz Tito. Taj samit bio je na neki način labuđi pjev Jugoslavije u pokretu nesvrstanih, jer poslije tog samita Jugoslavija je trebala da bude predsjedavajući pokreta, dakle nosilac čitave njegove angažovanosti. Htio bih da kažem, da je sa raspadom Jugoslavije, u ovim državicama koje su nastale, uključujući naravno i Bosnu i Hercegovinu, počelo primitivno anatemisanje značaja pokreta, jedno nepoznavanje šta je taj pokret značio svojim nastajanjem, svojim postojanjem, svojim djelovanjem i onim što je unio u međunarodne odnose.
Šta bi u današnjim svjetskim okolnostima bila svrha, ili barem način funkcionisanja nesvrstanih, pošto se hladni rat završio?
- Pokazalo se da se bez tih zemalja koje su činile i čine još uvijek pokret nesvrstanih zemalja neka pitanja međunarodnih odnosa uopšte ne mogu rješavati na način koji bi bio u interesu svih. Ja mislim da nesvrstani i danas imaju svoju ulogu, ili, bolje rečeno, mislim da svjetski odnosi trebaju taj pokret država, jer neki principi za koje se angažovao taj pokret oko kojih su se ujedinile zemlje vrlo različitih uslova, sistema i tako dalje, imaju trajnu vrijednost kad je riječ o odnosima, počevši od odnosa ravnopravnosti do pitanja međunarodnih ekonomskih odnosa i tako dalje. Mislim da pokret ima puno razloga za postojanje i djelovanje u savremenom svijetu, jer i dalje postoji bitan problem savremenog svijeta, a to je da je on podijeljen na bogate i na siromašne.
Očigledno je da globalizacija održava i dalje nameće interese razvijenih i bogatih, a malo doprinosi razvoju nerazvijenih. Kada je riječ o svjetskim ekonomskim odnosima, recesija je izbacila na vidjelo mnoga pitanja budućnosti svjetskog monetarnog i finansijskog sistema, čak i pitanje koja valuta može da predstavlja osnovu međunarodnih monetarnih i finansijskih odnosa. Jer uloga dolara do te mjere je oslabila da se postavlja pitanje može li ta valuta i dalje biti osnova onog sistema koji je uspostavljen još 1944.
Očigledno je da se neke od međunarodnih institucija moraju temeljito mijenjati, jer Međunarodni monetarni fond je bio ustvari instrument interesa najrazvijenijih zemalja, i svojevrsni monetarni policajac putem koga se ostvarivao i obezbjeđivao interes najrazvijenijih. Međunarodni monetarni fond je malo gdje pomogao razvoju. Evo, uzmite ove mjere koje sada MMF nameće Bosni i Hercegovini, pa ćete vidjeti da sve mjere koje on traži nisu usmjerene ka razvoju BiH, nego ka finansijskoj konsolidaciji, udarom prije svega na socijalnu sferu. Naravno, BiH se sama dovela u taj položaj. Ni Ujedinjene nacije, naravno, ne mogu funkcionirati bez tih zemalja, i sada je samo pitanje u koliko će one organizovano djelovati u UN-u. Čitavi dijelovi svijeta u pojedinim organima UN-a nisu ravnopravno zastupljeni, mislim na Savjet bezbjednosti u kome, naprimjer, nemate nikoga iz Južne Amerike, a niti je Afrika tamo zastupljena. ustvari, zastupljeni su s vremena na vrijeme, dvogodišnjim članstvom, no njihov uticaj kao nestalnih članica na odluke SB-a je minimalan.
Cijeli tekst možete pročitati u magazinu START BiH ili pretplatom na elektronsko izdanje.
