Zemlja: Kiseljak

Blagoslovljena voda i legendarna pogača

Kiseljak je nekada bio poznato banjsko lječilište i gradić mineralne vode izuzetnog okusa. U ratu i neko vrijeme poslije njega postao je trgovački el-dorado ili, kako su ga drugi zvali, švrercerski raj. I danas se, u Kiseljaku, loše ne živi, izuzme li se recesija, ali njegovi mještani nekako s nostalgijom gledaju na prošlost i priželjkuju da se gradu vrati stari imidž - grada kiseljaka i kiseljačke pogače kojeg će pohoditi i strani turisti 

Piše: Ekrem Tinjak
Foto: Haris Čalkić

Odmah uz korito rijeke Lepenice, s one desne strane ako se gleda iz pravca Sarajeva, u parku prepunom raznog drveća i cvijeća, dvije su česme sa po dvije slavine. Iz njih curi, po cijeli dan, neobična voda. Za razliku od obične, ova je kisela. E, po toj vodi je i gradić u kojem ona curi dobio ime – Kiseljak.

Tijesto buja

Iako je bilo rano prijepodne, oko česmi su se vrzmali mnogobrojni mještani, ali i ljudi na proputovanju kroz Kiseljak. I svi su imali istu namjeru, natočiti vodu u već pripremljene plastične ili staklene flaše, a neki i u kanistere. Neobično je i što se tu, na česmi, tačno može vidjeti ko je, a ko nije iz iz Kiseljaka. Oni što iz kesa, košara, i torbi vade najmanje po pet flaša od po dvije litre, ljudi su sa strane.

- Eto, ja mislim da je ova voda zdravija od svih voda na dunjaluku – kaže Šefko Dervišbegović, a supruga mu Nura, klimanjem glave, potvrđuje njegove riječi.
Pun im je ceker plastičnih flaša. Rekli su, dok su flaše poturali pod slavinu, da su iz Visokog, i da kada god ih put nanese kroz Kiseljak, a desi se to, u prosjeku, jednom u mjesec dana, vazda sipaju kiseljak i nose kući. A kada nisu u mogućnosti natočiti vodu, onda kupuju Sarajevski kiseljak i ništa drugo. Da je  ne koriste samo za piće potvrđuje Nura. Zna ona kad' pravi pogače, da umjesto one obične, u brašno saspe ove kiseljačke vode. I onda gleda čudo, gleda proces.

- Tjesto buja k'o da je sasuto ne znam ti koliko kvasca – objašnjava Nura kulinarske tajne.
Tu su i prolaznici iz Novog Travnika i veseli ih priča novinara sa sipačima vode. Uključuju se u diskusiju govoreći kako je bolje piti ovu nego običnu vodu. Zašto? Vele da su i oni čuli za njena ljekovita svojstva. O tim svojstvima svi pričaju. Ali niko ne zna da kaže nešto o njenim ljekovitim tajnama poput; dobra je za bubrege, cirkulaciju, astmu, ili probavu,... I dok tražimo odgovor, u tom trenutku prilazi jedna starija žena s crninom na sebi i ponosnim stavom. Pitamo je za vodu i njena svojstva. Ona samovjereno kaže da će samo jedno reći i da je više ništa ne pitamo.

- Ova voda je blagoslovljena – reče baba, a na mnogobrojne ostale upite, začudo, nije se ni osvrnula ili bolje rečeno stojički ih je odšutala. Ni riječi više nije rekla.
Rudolf Đoja filmski je gasio žeđ kiseljakom. Kad nakon dugog cuga rukom obrisa usne, uzviknu: Dobraaa!
Ničim izazvan, rado je objasnio kako njegovo ime i nije toliko neobično koliko je prezime. Otkrio je da je iz Visokog i da nekada u Kiseljaku toči vodu tri puta mjesečno, a nekada se desi da ne navrati cijelu godinu. A kada pije onu iz granapa, uvijek je to Sarajevski kiseljak.

- Nekada je lijepo i promijenit vodu. Ne može se uvijek piti samo obična – zaključuje Đoja. 
I Đoja se razumije u svijet kulinarstva. Pa, onako, više u povjerenju, dodaje, da on ne zna pogaču jesti, ako u njoj nije umjesto obične, ova kisela voda. A kisela, opet će Đoja, dobro zaljeva mnoga jela.
- I pita se zna zaliti sa kiseljakom – kaže Đoja.
Salih Turko, pedesetosogodišnjak, jedno dobro zna:
- Kiseljak se ne može piti na gladan stomak – upozorava.
On već 30 godina uređuje park u kojem su česme s kiselom. On je i uposlenik firme Sarajevski kiseljak.
- Gledam ja, godinama, kako se sve to dešava ovdje u parku. Ovi sa strane natoče vodu i odoše dalje, a ovi naši uzmu kiseljačku pogaču, sjednu na klupu, i nakon što je pojedu, napiju se ove naše vode s česme i onda svojim putem – priča Turko.

Prvi bunar 1891. 

Zna on ponešto i od istorije. Uvjerava prisutne da je 1891.godine napravljen prvi bunar s kiselom vodom. Kiseljak je tada, i dugo vremena kasnije, bio mjesto, napominje, za odmor u trouglu Visoko-Fojnica-Sarajevo.
- U Kiseljaku se odmaralo. Vezali su se konji tu u blizini, zaustavljale su se kočije. Onda bi se nešto prezalogajilo, napilo se ove dobre vode, i ponovo put pod noge – kaže Turko.
Iz iskustva Turko zna da voda sa česme ne može stajati dugo. Jer nakon dan-dva postaje bljutava i neprepoznatljivog okusa. Ova s česme, za razliku od flaširane u sebi ne sadrži CO2, pa ranije izlapi. Pa, eto, preporuke za one što u desecima litara odnose vodu iz Kiseljaka; da smanje broj flaša, a povećaju broj dolazaka.

Turko nije nikada brojao koliko ljudi u prosjeku dnevno dođe na česme, ali, odoka, kako Bosanci i Hercegovci uglavnom vole da mjere, procjenjuje da u toku ljeta vodu sipa oko hiljadu ljudi. Ostali dio godine 500-tinjak.
Ni on ne zna objasniti ljekovitost eliksira kiseljačke vode. Ali, na ličnom primjeru demantuje zlonamjerne glasine, koje, za sada, šire nepoznate osobe. Glasina kaže da zbog prekomjernog konzumiranja kiseljaka muškarci mogu postati bezvrijedni u krevetu.
- Bolan, ja i danas ljuštrim k'o da mi je dvadeset. Po vazdan ženu ganjam po kući i nagovaram je da idemo u krevet – kaže uz smijeh dobroćudni Turko.

A hotel zatvoren

Ivica Tuka sjeća se da je kiseljak nekada, dakle prije rata, donosio blagodet Kiseljaku. Hotel Dalmacija je bio pun i domaćih i stranih gostiju. Kiseljak je bio poznato banjsko mjesto.
- A vidi danas, hotel prvo privatizovan, pa se pronađu neriješeni računi, pa se na kraju zatvorio. Sada svi lete u Fojnicu, umjesto u Kiseljak k'o prije rata – rezimira Tuka.

Jozo Komšić, vlasnik mesnice Komšić, slaže se sa Tukom i misli da bi se vlast trebala malo više potruditi kako bi iskoristila turistički imidž ovog gradića. A pod imidžem na prvo mjesto Komšić stavlja: kiseljak i kiseljačke pogače.
Obojica govore kako su se i mnoge okolnosti promijenile, kako više nema ni kafane prekoputa česmi, u kojoj se sjedilo i uživalo u kafi i hladu. Sada je to ugostiteljski objekat veterana HVO-a, s vidnim obilježjima.
- A bilo je, odmah nakon ratnog ludila, i šutanja nogama ljudi po parku. Pa se neki ni danas ne smiju usuditi da naspu vode – kaže Tuka.

Spomenuti Kiseljak i kiselu vodu, a ne probati kiseljačku pogaču, upućeni kažu: totalni je promašaj. A gdje ih probati? Svi preporučuju pekare Matić i Agić. Obje pekare su na sarajevskoj cesti. Žaklin Matić, vlasnik pekare Matić, kaže da mu je drago da smatraju da su njegove pogače na cijeni, ali neočekivano dodaje:
- Jesu kvalitetne, ali mi ih pravimo na ovaj moderan način. Ako hoćete priču sa čovjekom koji pogače pravi na tradicionalna način, na drva, onda otiđite do Agića.
Ovakav Matićev potez pozitivno je iznenadio konkurenciju - Amira Agića.
- Kakav bi Kiseljak bio bez pogača kiseljačkih. K'o meso bez soli – kaže Agić.

Zdravija od ćevapa

Iako je završio srednju ekonomsku školu, još u osmom razredu znao je da će njegovo životno opredjeljenje biti pekarstvo.
- Nit' bih znao, niti bih želio raditi nešto drugo - kaže Agić.
Govori nam da iza kuće ima složeno 150 metara drva, da dnevno troši od pola do metar drva. I dok pričamo ispred pekare, u nosnice se uvlači miris pečenog peciva i dekoncentriše. 
- Stare nane ni hljeb nisu pravile bez kiseljaka. E, sada, u našoj pekari kiseljak u brašnu i kajmak u pogači ispečenoj na vatri od drva, recept je za uživanje - kaže Agić.
Kiseljak se ne koristi samo kao sastojak pogače.
- Dobra je kola, pa i piva, kad nije ramazan, ali ništa bolje ne može da legne uz pogaču kao čaša kiseljaka – kaže Agić.
Pogaču je najbolje jesti za doručak, preporučuje Agić, ali dodaje, da na ukusu nimalo ne gubi za vrijeme bilo kojeg obroka.
- Hranjivija je i zdravija od ćevapa – samouvjeren je Agić.
Priča da osim prehrambene, pogača ima i druge svrhe.
- Ona se zna nositi doktorima, profesorima, prijateljima na poklon. I to niko ne odbija – kaže Agić.

Pekara Agić, priča Amir, otvorena je davne 1985. godine. Njegov otac je prije otvaranja radio 35 godina u pekari Mujkić. Prije rata u Kiseljaku su bile tri pekare sa pogačama, danas ih je oko 20. Ali, kvalitet ostaje kvalitet.
- Evo, u našu pekaru svako treći dan dođe poznati glumac Josip Pejaković. Svrati i onaj košarkaš Gordan Firić – priča Agić.
I on konstatuje kako bi se vlast mogla više potruditi da Kiseljaku vrati stari sjaj: priču o kiseloj vodi i pogači. Pa da opet neko, poput Joze Penave, opjeva grad, njegove vode i pogače... Kako ono ide: Haaaaj, Kiseljak, Kiseljak, svaki momak veseljak, kiseljačke djevojčice rumene k'o jabučice...
Penavina pjesma, griz pogače i gutljaj kiseljaka, malo, ali zanimljivo uživanje. 

Knjige kažu: Voda ista karlsbadska

Knjige kažu da je Kiseljak nekad bio značajno banjsko mjesto koje se razvilo uglavnom zahvaljujući brojnim kvalitetnim izvorištima mineralne vode (kiseljaka) duž cijele kotline. To je uvjetovalo i razvoj mjesta kao turističko-lječilišnog središta, osobito nakon austrougarske okupacije. Kiseljak ima dugu tradiciju kao banjsko lječilište i kao takav u pisanim dokumentima spominje se još u XVI stoljeću. Banja Kiseljak ima četiri izvora od kojih glavni izvor ima kapacitet od 100 litara za 42 sekunde. Voda u banji je karbonatna, zemnoalkalna, alkalna i sulfatična, temperature 12,1 st. C. U Kiseljaku se nalazi i poznati izvor mineralne vode, koja je po svojoj analizi najsličnija karlsbadskoj, onoj iz čeških Karlovih Vari. Kiseljačka mineralna voda po jednom litru ima šest grama Glauberove soli, što govori o njenoj prirodnoj vrijednosti i kvalitetu. Ovaj izvor omogućuje i uspješan rad poduzeća Sarajevski kiseljak  u Kiseljaku koje se bavi punjenjem i distribucijom istoimene mineralne vode. Kiseljačka mineralna voda je i ljekovita te vrlo prijatna za piće.

Cijeli tekst možete pročitati u magazinu START BiH ili pretplatom na elektronsko izdanje.

DOWNLOAD specijalni prilog o prostornom uređenju