Dan u Ivanjici, sa Nemanjom Supićem

Halo, reprezentativac, šta ima?

Piše: Jasmin Maričić

Od Sarajeva do Ivanjice, mjesta u srcu Srbije, ima otprilike 250 km poprilično dobrog puta, koji vodi kroz krajeve neobične prirodne ljepote ali i istorije: preko legendarne Romanije, kroz opustošeni Višegrad, pa Mokru Goru i Mećavnik, pored Užica, uz koje i dalje stoje stare plave table s prefiksom Titovo... Na ulazu u mjesto s 30-ak hiljada stanovnika, među kojima je odnedavno glavna zvijezda fudbalski reprezentativac BiH i naš sagovornik Nemanja Supić, dominira velika antena koja je nekada bila ponos SFRJ jer je činila osnovni dio satelitske stanice Jugoslavija. Taj tanjir, koji je danas vlasništvo Telekoma Srbije, omogućio je Jugoslovenima da od sredine 70-ih prošlog milenijuma prate svoje sportiste, a bogami i predsjednika države i njegovu svitu, u direktnim satelitskim prenosima s najudaljenijih mjesta planete. Iako je TV-slika izgledala kao da stiže sa Mjeseca, imali smo priliku vidjeti, naprimjer, kako tadašnji nacionalni plavi razvlače Pelea i karioke na velikoj Marakani u Riju, ili dočeke druga Tita, tokom njegovih brojnih obilazaka nesvrstanih prijatelja. I sve to preko Ivanjice, mjesta iz kojeg su za Beograd, po slavu otišli Vladica Kovačević, kasnije veliki as Partizana, kao i dvojica Krivokuća, Petar i Srboljub, sjajni bek i golman Crvene zvezde.

U Javoru nema protekcije

Te vremena pamte stariji, ali naravno ne i Nemanja Supić koji je rođen tek 12. janura 1982. godine. Njemu je Ivanjica, varošica koja je ime dobila po brojnim vrbama, ivama, jednostavno mjesto ugodnog rada i življenja.
Od prvog dana ljudi su me, i u gradu i u klubu, prihvatili maksimalno korektno. Iza FK Javor, ne znam da li je dobio ime po obližnjoj planini ili nekada jakoj a danas uništenoj fabrici namještaja, stoji farmaceutska firma Habitfarm i jedan od njenih vlasnika Duško Sekulić. Imamo sve što nam treba. Po povratku iz Zenice dočekali su me kao heroja, i saigrači i uprava. A mjesto je lijepo, prava vazdušna banja - kaže Nemanja.

FK Javor je, bez obzira na podsmijehe pojedinih bh. stručnjaka, respektabilan klub, koji se ravnopravno nosi sa beogradskim velikanima, Partizanom i Zvezdom.

- Ovdje, za razliku od beogradskih klubova, nema protežiranja, igraju najbolji i naspremniji, a vodi nas sjajni mladi stručnjak Radovan Čurčić, koji proglašen najboljim trenerom u Srbiji.

Klub je organizovan izvanredno, od uslova za treniranje do finansija, što je u Srbiji rijetkost. Što dogovoriš bude ispoštovano.

O visini transfera Nemanja neće da priča. Takva su pravila u Javoru. Stigao je bez obeštećenja i zadovoljan je primanjima. Kako stvari stoje, Javor će dogodine kao četvrtoplasirana ekipa Super Jelen lige Srbije u Kup UEFA, a gazde Habitfarma, zajedno sa Vladom Srbije i opštinom planiraju novi, veći moderni stadion. Da li će Nemanja na njemu braniti još se ne zna, jer nakon pobjeda nad Belgijom pozivi stižu sa svih strana.

Klubove u BiH svrstao je u dvije kategorije: one u kojima bi volio braniti i one druge. Ipak, jedan je poseban ...
Želja mnogo volim. A nekada bih, možda, došao da branim i u Čelik, Borac i Sarajevo. To su bila velika imena i u bivšoj Jugoslaviji, s kojima je teško na kraj izalazio i Partizan... Nekada sam bio vatreni navijač crno-bijelih, ali sam se vremenom ohladio. Danas kada stignem s Javorom u Beograd, bogami nas cijene. A kako i ne bi kada smo s Partizanom, nakon njihovih osam uzastopnih pobjeda igrali 2:2 na JNA, a Zvezdu smo na Marakani dobili 2:0.

Iskustvo igranja na velikim beogradskim stadionima za njega je nešto posebno:

- Devedeset posto fudbalera u Srbiji tokom karijere ne doživi da pobijedi Zvezdu na Marakani. Tu utakmicu ću da pamtim čitavog života, kao i ove dvije protiv Belgije. Ipak, pobjede u Genku i Zenici su iznad svega, pa i pobjede na Marakani.

Ko si i odakle si?

A koliko život zna biti nepredvidiv najbolje govori priča o tome kako je za Nemanju i njegove kvalitete saznao Miroslav Blažević.

- Do Ćire je informacija o meni stigla od gatačke porodice Tanović i Husnije Arapovića. Tanovići su stvarno jedni pošteni ljudi, nemam riječi za njih. Sinovi Esada Tanovića, koje nisam ni znao, bili su poslom u Beogradu, čuli su da igra Zvezda pa su slobodno vrijeme iskoristili da dođu na stadion. A mi ti tada pobijedimo veliku Zvezdu sa 2:0. Bio je 28. septembar, 28. kao što je bio 28. i mart u Genku u Belgiji. A ja branio ekstra, pa se publika raspitivala ko je onaj Bosanac na golu. A ja iz Gacka. Mi iz BiH smo ovdje uvijek Bosanci, bez obzira odakle si ili koje si nacije. Nakon utakmice eto Tanovića u svlačionicu: Ko si, odakle si ? – Iz Gacka. Imaš li bh. papire? – Imam, samo te. Odlično. Bi li se ti odazvao pozivu iz FS BIH ? – Normalno da bih.

I normalno, pozvaše ga. Nazvao ga je, uz muštuluk, sekretar Javora i kazao da je stigao poziv iz Sarajeva.

- Poslije se Keno povrijedio i eto mene na golu protiv Belgije. Gatačka veza me je dovela u reprezentaciju BiH. Igrali smo taj vikend protiv Borca u Čačku. Nakon utakmice došao je prijetelj po mene, sjeli smo u auto i pravac Gacko. Subotu sam proveo među svojima, a u nedjelju smo krenuli za Sarajevo, gdje sam posjetio Tanoviće. U ponedjeljak, poprilično nervozan, stigao sam na Ilidžu, u kamp reprezentacije. Ćiro mi je prišao i pozdravili smo se, bez komentara s njegove strane. Trenirao sam, izgleda dobro, a da ću da branim u Genku saznao sam od prijatelja koji su Ćiru gledali na TV Sarajevo, za koju je on izjavio da će umjesto najavljenog Mitrovića na gol Nemanja Supić. A taj debi ne mogu da opišem riječima. Lomilo se da li ćemo da ostanemo u trci za baraž ili ćemo već tada ispasti iz igre. Sada je baraž na vidiku, samo da pobijedimo Armence i Estonce, s ostalima ćemo lakše kod kuće - kaže Nemanja kojem je jedan navijač iz Sarajeva nedavno organizovao i fun klub na Facebooku.

Baraž možemo proći

Pitam Nemanju je li čuo pjesmu Dvadesetorice Baraž, baraž – nikad nećemo proći. Nije.
Jel' to sada ispjevano – upitao je i odahnuo kada je čuo da je to pjesma iz starijih vremena.
U baražu možemo dobiti bilo koga. S oporavljenim Salihovićem, Ibiševićem i Hasagićem bićemo izuzetno jaki. A možda Španci kiksaju s Belgijom.

Golman kojem je uzor Buffon i koji bi volio braniti u Italiji (u Engleskoj previše sijeva, kaže), reprezentaciju BiH vidi dogodine u Južnoj Africi, a sebe skromno prepušta odluci nadležnih, prevenstveno selektora Blaževića.

- Ako budem potreban, tu sam. Uvijek.

Ni pitanje da li se možemo nositi s komšijama, Srbijom i Hrvatskom, nije ga zbunilo.
Iskreno mislim da možemo. Nijanse bi odlučivale. Srbija je sa selektorom Antićem dobila na disciplini i igra perfektno. U domaćoj utakmici, u Zenici ili Sarajevu, pobijedili bi mi obje te reprezentacije. Imaju oni dobre timove, ali imamo i mi. Pa, Srbija je prošle godine izgubila u Belgiji. Međutim, oni lako mogu biti i prvi jer će im najvjerovatnije i bod s Francuzima u Beogradu biti dovoljan. A samo kad pomislim da nije bilo rata, da sastavljamo reprezentaciju svi zajedno, ne bi nam niko mogao parirati.

Sav sam se naježio u Zenici

O neredima i tučama na utakmicama koje igraju reprezentacije i klubovi bivših republika SFRJ naš sagovornik ima jasan stav:

- To nikome ne treba. Ni navijačima Srbije, ni Hrvatske, ni BiH. Ovo je sport, a ne politika, loptu treba spustiti na zemlju. Danas tu igraju momci koji nemaju veze s onim što se dešavalo 90-ih godina. Svi oni većinom igraju u inostranstvu i druže se međusobno. Oni su prijatelji, upućeni jedni na druge. U Zenici su naši navijači pokazali da se može navijati bez pirotehnike i uvreda. Bili su fantastični... Ja sam se sav naježio kad mi je skandiralo 15.000 ljudi. Mnogo im hvala.

Mogućnost da najbolji bh. tim uz Ćirinu, pa i njegovu pomoć zaigra u Banjoj Luci i Mostaru, zapadnom, Nemanja ne isključuje:

- Mislim da je i to moguće. A sad, da li ja mogu tome doprinijeti, ne znam... Ako mogu pomoći bilo bi mi drago.

Kao svjedoka na sudu, upitali smo Nemanju koja je od dvije novinarske varijante, osvanule u bh. medijima nakon Genka i Zenice, istinita: ona da mu Gačani žele sve najbolje u bh. selekciji ili ona da bi bili sretni da slomi nogu igrajući za nju.
Ja ne želim ni na koga da utičem. Neko će da navija za Srbiju, neko za Italiju, Španiju, neko za Hrvatsku, a neko za Bosnu. Znam samo da su mi u četvrtak nakon utakmice u Zenici, u Gacku svi čestitali, a da li su navijali, to ne znam niti želim u to da ulazim.

Nakon skoro sat vremena naš razgovor biva prekinut dolaskom Nemanjinog, čini se, starog prijatelja koji punim glasom iz aule luksuznog hotela Park, vlasništva gazde Sekulića, viče: - Bogati, vidi mog Nemanje, reprezentativca Bosne i Hercegovine, Federacije.

Pa ga poljubi, pa opet s oduševljenjem i nepoznavanjem bh. administrativnog uređenja ponovi: - Reprezentacije bh. federacije. Ni manje ni više.

Iskrena reakcija, jednako simpatična kao dobacivanja na glavnoj ivanjičkoj ulici, šetalištu: Halo, reprezentativac. Šta ima? Pozdravio te Ćiro!

Normalan, običan svijet... Kao i Nemanja, koji odlazeći na popodnevni trening kaže: srećan ti put, brate, i javi se kad stigneš.

Oj Mladosti, propade generacija

- Počeo sam da treniram u Gacku 1992. godine s društvom s kojim sam rastao. Imali smo generaciju bez premca u Republici Srpskoj. Većina je mogla da bira gdje će da igra, ali su nerad i nepovjerenje u domaće snage učinili svoje. Nakon što sam prošao sve selekcije u Mladosti, 2004. godine odlazim u Zemun, kod trenera Dušana Mitoševića, nekadašnjeg asa Radničkog iz Niša, iz njegovih najboljih dana. Na Dunavu sam bio do 2007. godine, u sjajnom timu koji je igrao i onaj jaki Intertoto kup.U zimu te godine prešao sam u Čukarički u kojem sam se odmah povrijedio i pauzirao pola godine. Nakon toga odlazim u Voždovac, koji biva izbačen iz Prve lige, pa sam branio u Drugoj, i to odlično... Prva liga nam je izmakla za bod, ali nije Javoru... Prošlo ljeto stigao je poziv iz Ivanjice i evo me sada ovdje, s ugovorom do kraja iduće sezone. Iako su oni insistirali, nisam htio ugovor na duže vrijeme. Lako ćemo ga kada istekne produžiti...

Hvala treneru Miodragu

- Moj trener iz Gacka Miodrag Kovačević je stvarno veliki čovjek i trener kojem mogu zahvaliti za sve što sam postigao. Sramota je da takav stručnjak nema mjesta u nekom od bh. klubova.

Ćiro je čudo

- Oduševio me je. Veliki je stručnjak, što valjda i nije sporno, bio je treći na svijetu, i veliki motivator. Može se šaliti, ali kada se radi - radi se. Belgiju je pročitao kao da s njima bio na pripremama a ne s nama. A tek kako je trčao pobjednički krug u Zenici.... U tim godinama... Stvarno čudo.

Prijatelji beogradski

Nemanja je najbolje prijatelje stekao i sačuvao u Beogradu. Gdje god da brani, kada je to moguće, s njim su Slaven Kovačević, Milorad Perović i Miloš Knežević. Prva dvojica fudbaleri, treći rukometaš.
Uvijek su bili uz mene. Svaki slobodni trenutak koristimo da budemo zajedno. Kada sam u Beogradu redovno idemo na splavove, jer tamo je zabava najbolja. Volim, da se ne lažemo, narodnjake. Takođe, volim i druge sportove, košarku posebno. Nisam propuštao euroligaške utakmice Partizana, jer atmosfera koju grobari stvore u Pioniru je nešto veličanstveno.

Beograd, Sarajevo, Gacko

Sarajevo i Zenica su me oduševili koliko i Beograd. Osjećao sam se kao kod kuće. U Sarajevu i Zenici, e tu je razlika, ljudi te prihvataju mnogo prije nego u Beogradu. Opušteniji su, šta god da upitaš, zatražiš, izlaze ti u susret. Tako je uopšte u Bosni, dok u Beogradu možeš da padneš na ulici, da umreš, a da te niko ne pogleda. Velegrad, šta li je... S druge strane, Beograd je metropola s mnogo mogućnosti. A Gacko. Da smo sada tamo ne bi imali gdje da sjednemo, jer nema pristojnog mjesta za sjesti. Ni kafića ni restorana. Tamo stvarno nema ništa, a zašto, ne znam. Ipak, tamo se, među svojima, lijepo osjećam.

Brat Lazar magistar

- Brat Lazar se bacio na nauku. Nedavno je magistrirao elektrotehniku u Beogradu, gdje i radi, a trenutno sprema doktorat koji će braniti u inostranstvu. Otac je umro 1995. a majka Dušanka živi u Gacku. Pazimo je obojica. Bila je presrećna, i ona i ujaci, zbog mene. Odmah su zvali da čestitaju.

Nisam sreo imenjaka iz Drvengrada

Nekolio desetina kilometra od Ivanjice, na putu prema Bosni, utaborio se još jedan poznati Bosanac, odnedavno Nemanjin imenjak – Emir Kusturica u svom Drvengradu.
Kada idem kući u Gacko često tamo svratim. Grad je ekstra. Nisam imao priliku da upoznam Kusturicu. Možda će me sada prepoznati, kao reprezentativca.

Cijeli tekst možete pročitati u magazinu START BiH ili pretplatom na elektronsko izdanje.

DOWNLOAD specijalni prilog o prostornom uređenju